Eto, Matanić je u trenutku kada je nad Pulom pravi zvizdan stigao s prvim dijelom svoje "sunčane trilogije" - "Zvizdanom" - u Arenu na hrvatsku premijeru i nakon Cannesa i nagrade žirija, potom raznih polemika (svaka reklama pa bila i polemika dobro je došla) i još nekih festivala i priznanja (uvršten je u službenu selekciju deset najboljih europskih filmova koji se natječu za Lux Prize, filmsku nagradu Europskog parlamenta za filmove što promiču "bogatstvo, raznolikost i izvrsnost") konačno može odahnuti.
Palac je i kod publike i kod kritike visoko izdignut gore. To uglavnom znači - pitanje je samo koliko će nagrda pokupiti, jer će očito Juka, Sviličić i Schmidt biti kolateralne "žrtve" kako bi "Zvizdan" stvarno bio na temperaturi koju sve ovo vrijeme isijava nad nama. Sudeći po tome da Matanić očito dobro barata pijarom, da to isto tako dobro radi i producentica Kinorame Ankica Jurić Tilić (ovo joj je četvrti film u Puli i očito preuzela palicu Alka i Inter filma), sav doarenaški šušur imao je pokriće.
Naime, kako su ljubavne priče, ali i ratni sukobi i političko-ideološke turbulencije uglavnom svedene na hrvatsko-srpske nijanse crnoga, Matanić je briljirao prije svega kao scenarista, a kako je sve i sam režirao zaokružio je ljubavni zov konačnom zrelošću na svim poljima, a da je pritom zatomio onaj svoj aktivistički kredo koji je počesto kvario onu njegovu pravu filmsku mogućnost. Ljubav ili jest ili nije, ili je ima ili nema, a sve drugo je tek potom važno, pa čak i kada Jelena i Ivan 1991. u dalmatinskom kršu i na obali jezera hvataju posljednje zrake smiraja u nadolazeće neizvjesno vrijeme balvana i rata. To se u razvučenim kadrovima i osjeća, a sav komentar toga dao je fantastičnom dosjetkom - glazbom (trubom) protiv nasilnika.
Jasno je da će tu trubač stradati, a nasilje potom uzeti maha kod naših i kod njihovih, onih koje okružuje isti surov krš, govore istim dijalektom i tlači isti zvizdan. Ivan je prva žrtva, a Jelena druga, dok glazba pulske braće Sinkauz, s umetnutim evergrinima (Tereza), utomljuje ono vanjsko ratno vrijeme i prenose ga unutar likova. To se najbolje osjeća i kulminira u drugoj priči Ante i Nataša, na istom mjestu ali deset godina kasnije 2001., kada se na porušena ognjišta vraćaju prognani i izgnani. Ovdje Matanić neizvjesnost zamjenjuje srdžbom, u kojoj se Nataša teško miri sa pogibijom brata Damira, dok Ante popravlja njihov razoren dom.
Opet preispitivanje i navlačenje publike na razmišljanje i iščekivanje gdje će puknuti, a onda vrhunac filma uopće, frustrirana i emocionalno nabijena Nataša i smireno obzirni Ante "odsviraše serenadu za šmirgl papir i soljenku", nakon čega nastaje potop emocija i rijetko viđena scena seksa između njih dvoje (podsjeća na onu iz "Poštar zvoni dvaput" Lange i Nicholsona). Ta scena i taj oprost bez oprosta, ili kada Ante posrami Natašu vraćajući novac njenoj majci (smireno dobra Nives Ivanković) za učinjen posao pa ispada da je platio seks, okidač je za treću priču između Luke i Mare 2011. godine. Je li u onoj strasti od malo prije začeto dijete, ili je to sasvim moguća slika jedne ljubavi, važno je samo za one koji u ljubav vjeruju i koja na kraju mora pobijediti. Luka se kaje za bijeg, Mara je povrijeđena (i tu tek prvi put čujemo ono Srpkinja, premda bi snažnije zvučalo ono pravoslavka) ali oprašta i ostavlja vrata otvorena za novi povratak.
A sve će zagušiti preglasna elektro glazba nove pomodnosti od koje nitko ništa ne čuje, ponire u mir jezera kao stalne praonice a nova otuđena generacija je na drogi ili koji će to tek biti. Zreo i odgovoran stav autora prema djelu koje ne samo što je povratilo vjeru u ljude, već je dalo priliku emocijama; rat je sveo na nesreću, groblja na svjedoke prolaznosti, a ljubav bez prepreka ne možeš zapravo prepoznati. Najvećoj, ali sigurno najslavnijoj, onoj između Romea i Julije, nisu stajali na putu nacionalni, pa čak ni vjerski i socijalni razlozi, tek mala nestrpeljivost. Ovdje je dominira kršćanska briga, ali i ono katoličko-pravoslavno (a ne nacionalno) iskušenje.
Namjerno za kraj ostavljam Tihanu Lazović (Jelenu, Nataši i Maru) i Gorana Markovića (Ivana, Antu i Luku) koji su naprosto eksplodirali na filmu, u zlatnoj priči i poruci, i nema sumnje da će dugo dominirati filmskom scenom i Arenom. "Ničije dijete" Vuka Ršumovića je još jedan uspjeh debitanata na filmu ove godine. Na neki način je dobar povod da se vratimo na kraj osamdesetih, baš u trenutak Miloševićeva uspona 1988. kada lovci i Bosni pronalaze dječaka odraslog s vukovima i predaju ga u dom u Beograd. Dobit će i ime Haris (Denis Murić), a sve što slijedi je prispitivanej tko je komu bio vuk, a tko janje, ili ona vječita dilema: ako vuk mijenja dlaku, mijenja li i ćud?
Naravno, rođeni od koga god, i odgojeni (k)od bilo koga, na svijet ste došli u vučjoj ili janjećoj koži i ona je taj kostim kojega ćete morati svlačiti, ali će uvijek ispod ostati taj karakter. Harisa će vrati u Bosnu, u trenutku kada se rat rasplamsava, naći će se u njegovom grotlu, ali neće postati vuk, ostat će janje koje vukovi nekim slučajem nisu pojeli. A znate ono: čovjek čovjeku je vuk i to će Haris (izvrsni mali Murić) dokazati vraćajući se u šumu vukovima, a bježeći od ljudi. Sve je besprijekorno, što znači i dobro, a najbolje iz sviju je izvukao scenarist i redatelj Ršumović, što su zamijetili i nagradili od Venecije i Palm Springsa, do Kaira i Zagreba. (Mate ĆURIĆ)