Sezonu velikih koncerata u Areni sinoc je otvorio Zucchero. Dvije i pol, možda tri tisuce ljudi prisustvovale su solidnom koncertu pod oblacnim nebom na kojem nije bilo puno iznenadenja, osim što je Zucchero predstavio zadnji album "Chocabeck".
Zuccheru ipak treba odati priznanje što i dalje snima nove albume te ne živi od stare slave, a i nove pjesme mu zvuce jednako prijemcivo kao i njegovi stari hitovi, pa cemo vidjeti koje ce od njih preživjeti na set-listama za buduce turneje.
Možda bi bilo bolje da je koncert održan krajem srpnja ili tijekom kolovoza, kada do Istre dode više turista iz Italije, kojih je i sinoc bilo nešto u Areni. Da publike nedostaje, primijetio je u jednom trenutku pred kraj koncerta i sam Zucchero, no tu je cinjenicu okrenuo na šalu jer ga to nije smetalo da sa svojim deseteroclanim bendom odradi dvosatni koncert.
Spomenimo i to da je Zucchero cesto viden gost ovdje, a ovo mu je bilo vec cetvrto pojavljivanje u pulskom amfiteatru, trece na samostalnom koncertu, što je lijepa cinjenica koja se možda na koncu pokazala i kao mac s dvije oštrice.
Publika je novi materijal talijanskog kantautora dobro primila, a prvi put su se ruke u zraku pojavile kada je poceo izvoditi "Vedo nero" s novog albuma.Rekosmo da kada se radi o starijem materijalu nije bilo puno iznenadenja, no dvije stvari ipak upadaju u oci, ili u uši, a to je da je s repertoara izostavio neke svoje klasicne balade poput "Senza una donna", koja nam, ako možemo biti toliko subjektivni, ni najmanje nije nedostajala.
Najviše nas je iznenadila "Come al sole all'improvviso", koja je otpjevana na engleskom i u ponešto drukcijoj, više blueserskoj atmosferi, možda zbog naglašenih gitara. Ostatak drugog dijela koncerta protekao je u balansiranju izmedu balada i bržih stvari koje su na koncu pretegnule, samo se pitamo moraju li se baš tri laganice odsvirati zaredom.
Imalo je to i svojih dobrih strana pa je tako jedan mladi tata iskoristio "Dune mosse" da uspava svoju bebu. Publika je ipak jasno pokazala da joj bolje pašu brže stvari te je na stepeništu jedva docekala da se podigne na noge kada su zapoceli prvi taktovi "Bacco perbacco" i kasnije za vrijeme "Baila (sexy thing), dok je vrhunac ocekivano uslijedio u finišu službenog dijela koji je završio sa "Solo una sana e consapevole libidine..." te "Diavolo in me".
To su bile neke od pjesama koje su pokazale da Zucchero nije izgubio na snazi, a i publika obožava takve funky ritmove, mladi i stari vole uz njih zaplesati, što se vidjelo i sinoc. Ako ništa drugo, prostora za ples je bilo dovoljno.
Osim glazbe, pažnju je plijenila i scenografija, a Zucchero je koncert završio porucivši: "Mi vjerujemo u blues. Blues nece nikada umrijeti", te zadržao tako optimizam do samog kraja. Izvrstan koncert, ali, premda ne bismo željeli ispasti cjepidlake, vidjeli smo Zucchera u Puli i u boljem izdanju.