"Govoreći o najljepšim i najšokantnijim stvarima bez zadrške, Frey kao u najboljoj kazališnoj predstavi izaziva i smijeh, i suze, i radost, i strah. Iskren do boli, s mnogo autobiografskih elemenata, roman "Kristalni kardinal" kazališnog redatelja, plesača i koreografa Damira Zlatara Freya jedna je od onih proza koje ostaju duboko urezane u čitateljevu svijest".
Izvadak je to iz recenzije ispisane na ovitku romana "Kristalni kardinal" Damira Zlatara Freya netom objavljenog u izdanju Frakture iz Zaprešića. Da ovo nije samo reklama, već poštena i točna preporuka, uvjerili smo se čitajući duboko intiman i potresan roman u kojemu Frey bez straha i srama, iskreno, bolno i umjetnički snažno, bez uljepšavanja i skrivanja podastire čitateljskoj publici svoj buran život i svoja iskustva. S Freyem, dramskim umjetnikom, kojem je to prvi roman, razgovarali smo uoči pulske promocije "Kristalnog kardinala" koja će se dogoditi u utorak, 9. prosinca u 21 sat u Istarskom narodnom kazalištu - Gradskom kazalištu Pula. Promocija je dio programa "Suton uz knjigu: INK predstavlja" Sajma knjige u Istri. Uz autora, knjigu će predstaviti urednik Seid Serdarević i Gordana Jeromela Kaić, ravnateljica INK-a.
- Iako je riječ o romanu, javnost Vašeg "Kristalnog kardinala" doživljava kao autobiografiju. Od objave romana odjeknulo je Vaše iskreno javno govorenje, posebno o tome da ste u djetinjstvu bili žrtva seksualnog zlostavljanja. Zlostavljao Vas je svećenik, čovjek kojem ste beskrajno vjerovali. Koliko je snage i vremena trebalo da osvijestite činjenicu da ste žrtva, dijete to vjerojatno doživljava kao vlastitu krivnju?
- Meni je zapravo bilo potrebno puno, puno vremena da u tom odnosu uopće otkrijem sebe kao žrtvu. Ali, kad sam otkrio da sam bio žrtva u ovom odnosu, onda sam paralelno otkrivao da sam bio žrtvovan i u drugim odnosima, primjerice u odnosu s ocem i majkom, a kasnije tijekom života i u drugim odnosima. Na trenutke sam - mislim da će me razumjeti netko tko se bavi tim stvarima - imao osjećaj da sam živio i da taj dio nisam odradio te da mi se zato to stalno ponavljalo iz jednoga kruga u drugi. Najstrašnije je to što mi se stalno ponavljao i osjećaj boli. Žrtva boli i to toliko da u jednom trenutku od te boli popucaju sve kapilare. Danas, s neke zrele distance, zaista mogu o tome govoriti kao o jednom izuzetno teškom osjećaju od kojeg puca tijelo i rastavlja se na faktore, bolne elemente - među njima je i izdaja, jer žrtva nosi u sebi i izdaju i čitav niz drugih stravičnih i bolnih ožiljaka.
Upravo mi je taj osjećaj izdaje bio posebno strašan: imao sam osjećaj da me taj čovjek, u romanu je to velečasni Njegovan - izdao. Jer, nitko se prije njega sa mnom nije bavio. Ja sam bio zapušten od ljudi, ulica, zgrada, vrata, prozora… od svega. Bio sam prepušten samom sebi. Bio sam dijete koje je lunjalo, a on je bio prvi čovjek u mom životu koji je rekao da ja vrijedim. Zvao me po imenu i nije poput drugih vikao: "Hej mali", "Ti zločestoćo jedna". Bilo je to vrijeme u kojem su posvuda bile samo kazne, sve je bilo puno podignutih prijetećih ruku, a on je za mene uvijek imao poklon, darivao me bombonima, imao je dobru volju, imao je vrijeme za mene... I, volio se igrati dječjim tijelom. Mene je to sve više i više mučilo, a kada sam ispričao teti, onda se ponovno dogodila agresija. Ona to nije htjela prihvatiti i nije se htjela time baviti. Udarila me, i tim je udarcem zatvorila tu sobu za sva vremena. Shvatio sam da se o tome ne smije govoriti, da se ne smijem izlagati novim udarcima.
Sada kada me često pitaju: "Zašto si čekao toliko godina?", jasno kažem - zato što sam se toliko godina borio sam za svoj život da preživim od ovoga što sam naučio. Ja 60 godina nikada nisam bio u stalnom radnom odnosu, nisam imao beneficije koje imaju ljudi koje štiti institucija. Stalno sam morao biti pripravan, u svojevrsnoj borbi jer ako mi ne bude valjala predstava, neću dobiti novce, neću moći preživjeti. U svakom segmentu svoga razvoja na svaku sam se stepenicu morao popeti sam, za razliku od onih kojima su roditelji omogućili da dođu odmah na sam vrh i imaju sve pod sobom. I u tom naporu da si stvoriš život, jer ti ga nitko nije stvorio niti si ga naslijedio, ja sam im uvijek smetao i imao ono što oni nemaju, nosio sam u sebi ranu života.
- Cijeli se roman zapravo može doživjeti kao jedan bolan i bolno iskren umjetnički put. Istodobno je to i borba s Vaših "tristo strahova" i oprost, i ponovno rođenje. Je li pisanje, iako to nije novi medij za Vas - autor ste tri dramska teksta - u ovom slučaju bila iscjeljiteljska terapija i umjetnička katarza?
- Mogu postaviti pitanje: Što je to uopće katarza? Postoji nešto što zovemo umjetnost bola, neki unutarnji dijalog. Ja sam nakon svih tih raznih faza došao u poziciju da sam postao svjetionik svojega života. Iz te sam pozicije mogao osvijetliti svaki dio svog života i pustiti svjetlo da uđe u sve te sobe koje sam zatvorio i u koje prije nisam htio zalaziti. A kad jednom uđe svjetlo u tako tamnu sobu, kad se podignu sve ptice koje su se tamo skrivale - događa se drama nad dramama. Govorim u slikama, jer ja to tako vidim. Mislim, naime, da svaki umjetnik, bolje reći, kreativac u jednom trenutku svog života, postavljajući pitanja Bogu, stvoritelju, inspiratoru, pokretaču svega, o tome što bi on još mogao napraviti da od toga što jest napravi još koji korak naprijed, dođe u jednu sobu koju, kad otvori, u njoj na zidu velikim svjetlećim slovima piše istina. Suočavaš se sa samim sobom i spoznaš da te jedino istina može odvesti u više stanje. Tamo ne možeš ići punih džepova laži i s nečim što su drugi smislili za tebe da ne bi pričali o svojim propustima. Jer nije tvoj propust to što si ostavljen sam na ulici, to su propusti nekih ljudi koje ti je Bog poslao u život i koji o tome ne žele pričati. Zato to moraš učiniti sam jer je tebi stalo. Oni su stali na mjestu gdje su se osjećali sigurni. Osjećam se sigurnim i želim ići dalje i zato moram sam raspakirati te sobe, pustiti duhove iz ormara, neka se svaki rastereti, a ja ću se rasteretiti time što ću ih pustiti da mogu to sami odraditi.
Sada vidim kako roman djeluje na ljude. Ima onih koji bi sada pokretali istrage, istraživali tko je tko od tih likova u romanu. No, ovaj roman nije pisan zato, nego je tu ako može nekome pomoći kao ohrabrenje da pronađe svoj vlastiti put. Ljudi moraju svoju istinu sami odraditi, nitko to ne može učiniti za njih.
- "Kristalni kardinal" je neizmjerno potresan, i strašno filmičan: posebno prizori iz Zagreba 1950-ih i 1960-ih. Dojmljivi su Vaši realistični opisi Svetica, Kvatrića, tete Agate i njene mame, svih svetaca i tegli sa zimnicom u stanu u Vlaškoj 127, atmosfere oko smrti kardinala Stepinca. Tu su i slike kolodvorskih zahoda i prostitucije u Kölnu, komunizma i stava prema homoseksualcima, kazališnog svijeta Ljubljenog grada… Je li se bilo teško vratiti na sva ta mjesta?
- Na neka se mjesta nikako nisam htio vraćati. No, zbog konstrukcije romana morao sam pristati da idem i na njih. Kako sam odabrao ići do kraja i otvoriti sva vrata, nisam mogao otići u Köln i prešutjeti stvari koje su me obilježile za cijeli život, a to je strašno iskustvo gladi koju sam tamo proživio, kada mi je preostalo jedino svojim tijelom zaraditi da mogu sebi kupiti komad kruha. U Kölnu se dogodila i moja prva prava ljubav koja je završila pod kotačima kamiona. To iskustvo mi je bilo toliko bolno i strašno da sam se lovio za sve drugo, samo da se ne moram tamo vraćati. No, to je bilo neminovno kada sam se odlučio za ovakvo štivo i proces stvaranja koji ide iz mene samog u kojem misli postaju riječi.
- Iznimno je tužan, potresan Vaš odnos s majkom. Iz njega proizlazi i Vaša čvrsta i teška odluka da nikad ne budete roditelj. Vi ste majci oprostili?
- Da. Ta je soba potpuno očišćena. Roman i otvaram Pasolinijevom pjesmom o majci. (Razgovarala Bojana ĆUSTIĆ JURAGA, snimio Manuel ANGELINI)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU