Tražilice i društvene mreže sve više oblikuju nacin na koji doživljavamo svijet. Filtrima i algoritmima nas stavljaju pod stakleno zvono, tvrdi americki politicki aktivist.
Eli Pariser bivši je izvršni direktor organizacije MoveOn.org, neprofitne liberalne skupine koja se bavi politickim aktivizmom, na webu i mimo njega. Brine ga to što se web sve više polarizira, politicki i na druge nacine, zbog alata koje koriste neke od vodecih tehnoloških tvrtki i društvenih mreža.
Njegova nova knjiga "The Filter Bubble: What the Internet Is Hiding from You" detaljno opisuje kako Facebook, Google, AOL i brojna druga online cvorišta potiho personaliziraju internet za svoje korisnike. U razgovoru za CNN objasnio je svoje stajalište.
To, navodno, rade da bi im olakšali pronalaženje onog što im se svida (i, naravno, olakšali oglašivacima ponudu onog što ce vjerojatnije kupiti).
No krajnji je ishod, tvrdi Pariser, stvaranje tihog, suptilnog staklenog zvona koje izolira korisnike od novih otkrica i uvida, nalaze li se izvan njihovih uobicajenih ukusa i interesa.
Zanimljivo je da je to stakleno zvono nevidljivo. Ne možete vidjeti po cemu je vaš web drukciji od onog po cemu surfaju drugi ljudi. A malo-pomalo, razlike su sve vece.
Kad biste prije nekoliko godina guglali nešto, svi bi dobili iste rezultate. Sada su oni drasticno drukciji - netko ce dobiti puno vijesti o prosvjedima u Egiptu, a netko turisticke agencije s ponudom krstarenja po Nilu.
Zašto je loše to što je stakleno zvono tiho? Kad odaberete jednu ili drugu TV postaju, objašnjava Pariser, znate bar otprilike kakva im je uredivacka politika i što možete ocekivati da cete vidjeti, a što cete potražiti negdje drugdje.
S Facebookovim news feedom ili Google News servisom stvari stoje drukcije. Ne znate što oni misle tko ste vi, što ce objaviti i što izrezati. Mogu zbilja izvrnuti sliku svijeta, a da to ni ne primijetite.
Ponekad su neocekivani clanci ili otkrica, na koja posve slucajno naletite, najbolje prilike za ucenje potpuno novog nacina razmišljanja, procesa ili savladavanja teme. Žalosno je ako cemo to izgubiti samo da bi nekoliko kompanija moglo dobiti više klikova na oglase, kaže Pariser.
Kako Facebook filtrira sadržaj? Pripušta sadržaj u news feed uglavnom tako što prati što sve ljudi lajkaju, odnosno na što sve klikaju. Takav pristup ima mana. Primjerice, prije cete lajkati smiješnu fotografiju nego clanak o genocidu u Ruandi. S vremenom, vidjet cete sve više smiješnih fotografija, a sve manje teških tema.
A Google? Njemu je na raspolaganju ogromna kolicina podataka, prikupljana deset godina, pomocu koje može otkriti skupine ljudi koje su slicne po onome što im se svida. I postao je jako dobar u tome.
Ponekad je to korisno. Utipkate li "pizza" u Google, dobit cete popis lokalnih pizzerija. No što je dobro za potrošace, ne mora biti i za gradane.
Pariser je zamolio dvije prijateljice da guglaju British Petroleum za vrijeme skandala s istjecanjem nafte u Meksickom zaljevu. Iako su njih dvije po mnogocemu slicne, jedna je dobila linkove o ekološkim posljedicama havarije, dok je druga dobila informacije o ulaganju i ništa o istjecanju nafte.
Želimo li živjeti u demokratskom društvu, kaže Pariser, javnost mora biti u stanju sagledati zajednicke probleme te izaci izvan vlastitih uskih i sebicnih interesa da bi se pozabavila njima. Pod staklenim zvonom lakše je nego ikad cuti samo ono što želite i ne vidjeti iste probleme kao i drugi.
Što se može poduzeti? Facebook, Google i ostali trebaju shvatiti koliko je to cime se bave važno, tvrdi Pariser. Ne mogu samo odmahnuti rukom i reci "ne obracajte pažnju na nas, mi samo dajemo ljudima ono što žele".
Novine su bile u slicnoj poziciji na pocetku 20 stoljeca. Popustile su pod pritiskom citatelja i potrošaca koji su tražili da postanu bolje. Sad je red na nas, uvjeren je Pariser, da ljude koji stvaraju algoritme pritisnemo i tražimo da postanu bolji, na opcu korist.