"Naredba br. 12. Pula u doba Austrije" naslov je vrlo vrijedne knjige netom izišle iz tiska čiji je autor poznati pulski izdavač i urednik Elmo Cvek. Podnaslov knjige glasi "Ljudi i građevine", a sam je autor ove knjige na tristotinjak stranica opremljene vrijednim fotografijama Pule u doba Austrije, od kojih mnoge nisu ranije nikada ugledale svjetlo dana u publikacijama, naveo: "moj osobni interes za obradu ove teme isključivo je privatan, vezan za davno dano obećanje mome pokojnom nonu Ivi, zaljubljeniku u svoju austrougarsku državu i svog presvijetlog cara Franju Josipa I., kojemu je nono Ive kao vojnik služio osam godina na tvrđavi Verudela u Puli".
Korišteni brojni izvori
Cvek je naveo i činjenicu da su mnogi proučavali temu Pule u doba Austrije, da su njihovi podaci vjerodostojno korišteni i u ovome djelu, koje, naglasio je "nema znanstvene pretenzije, ali su povijesni podaci nadograđeni kratkim crticama i događajima koji su obilježili prohujalo vrijeme".
Uz objašnjenje činjenice kako je Pula došla u posjed Austrije nakon propasti Mletačke Republike sa samo 600-tinjak stanovnika, dok je u prvom i drugom stoljeću grad brojao oko 10 tisuća stanovnika, Cvek navodi i objašnjava sve važnije činjenice koje se odnose na to razdoblje.
Vrlo je zanimljivo i poglavlje posvećeno osnivanju pulskog arsenala i brodogradilišta, a polaganje kamena temeljca bilo je 9. prosinca 1856. godine. "Lopaticom je carica Elizabeta na položeni kamen temeljac nanijela žbuku i povrh nje postavila pokrivni kamen, a svi brodovi i okolne tvrđave pucali su slavu od 21 topovskog pucnja". Tom je prigodom caru i carici pokazana Arena, a da sve bude u najljepšem svjetlu, domaćini su smotali i u Arenu unijeli veliku kuglu smole te je u večernjim satima zapalili i na taj način omogućili caru i carici prekrasan vatromet i veličanstvenu noćnu sliku Arene.
Prirast žitelja grada
Mnogo se činjenica vezanih uz naš grad može saznati čitajući poglavlje naslovljeno "Prirast žitelja grada", a po službenom popisu iz 1910. godine, civilno stanovništvo Pule deklariralo je svoj komunikacijski jezik ovako: njemački 4.211, talijanski 25.042, slovenski 1.705, hrvatski 6.711, ostali 310, a kao stranci bez oznake komunikacijskog jezika označena su 4.407 stanovnika. Ta oznaka "stranac" odnosila se na sve državljane koji nisu pripadali austrijskom dijelu dvojne Monarhije.
Čitavo je poglavlje posvećeno zaposlenicima arsenala i brodogradilišta, a iznimno je zanimljivo pratiti podatke o rastu grada te načinu na koji se gradila nova Pula.
Pulska gradska jezgra mijenjala se kroz povijest. Današnji jugozapadni centar grada, odnosno teritorij od Giardina, Stuba Jurine i Franine preko Danteovog trga do Kandlerove ulice, odnosno sve do Rive bio je porušen 1850. godine, a izgledao je zapušten i pust. Tu se isticala polusrušena ranokršćanska crkva sv. Stjepana, u narodu poznata kao mjesto pokolja patricijske obitelji Castropola 1331. godine.
Početkom 20. stoljeća Pula ima 70.506 stanovnika, što je dosta više nego danas, osam hotela, 122 restorana i oštarija te 19 kavana. Jedna od najljepših i najpoznatijih onovremenih vila u Puli je vila Monai, u podnožju Monte Zara. (Vanesa BEGIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU