Žminj: Hrabri samohrani otac Ivan brine za šestoro djece

Ivan Marinić sa sinom Ivanom i kćerkom Marijom
Ivan Marinić sa sinom Ivanom i kćerkom Marijom

Devet mjeseci nakon što je višečlanu obitelj Marinić iz Žminja zadesio tragičan događaj, nakon što im je iznenada umrla 28-godišnja supruga i majka Željka, posjetili smo ih u podstanarskom stanu obiteljske kuće smještene pokraj žminjske zaobilaznice nasuprot skretanju za Pifare. U toplom domu ugostio nas je samohrani otac šestero malodobne djece 35-godišnji Ivan Marinić koji je, iako jako prehlađen, pristao na razgovor koji smo odgodili za jedan dan. Naime, dan ranije morao je petogodišnju Kristinu odvesti na detaljan pregled oka u pulsku bolnicu.

Stalna pomoć Caritasa i ljudi

- Ozlijedila je oko, pa za desetak dana moram s njom na operaciju u Zagreb, nadamo se najboljem, da će joj se vid vratit u normalu, kaže nam zabrinuto dodavši da je zato trenutno najmlađi sin Matej, koji ima deset mjeseci, u Bjelovaru kod punice. Dočekali su nas zato desetogodišnja Marija, devetogodišnja Katarina, šestogodišnji Ivan, petogodišnja Kristina i dvogodišnja Željka.

- Uspiješ, moraš uspjeti, tko te pita? Rasturi se, isprlja, pokupi, očisti, nekad su tiši, nekad bučniji, kako koji dan. Najljepše mi je kad ih vozim sve skupa u automobilu, kaže kroz smijeh simpatični tata Marinić kada ga pitamo kako drži sve pod kontrolom.

- Ma nauči se čovjek, nije to problem. Ipak, da nije bilo tolike pomoći bilo bi gadno. Nisam sam u tome, kaže otac kojemu uskoro ističe prva od tri godine porodiljskog dopusta. Kako je zadovoljan s pomoći, jasan je.

- Prezadovoljni smo, jako puno ljudi se uključilo u humanitarnu akciju, pogotovo kada je izašlo u medijima. Pojavilo se mnogo ljudi iz svih krajeva, ne možeš se ni sjetit sve nabrojat, ali ponajviše, većina njih iz Istre, kaže Marinić.

Posebice je zahvalan žminjskom župniku Jordanu Rovisu koji je pokrenuo sakupljanje pomoći u župi, Porečko-pulskoj biskupiji i ravnatelju Biskupijskog Caritasa Željku Zecu koji obitelj konstantno financijski potpomažu.

Najteže mu pada što ne može raditi

- Odrveniš, pa ti nije ništa, kaže Marinić na pitanje što mu najteže pada.

- Ova godina mi je proletjela kao u času, to je i zbog stresa, ali i stoga što sam se morao skroz preorganizirati. Sve je to život, mora se svašta proći, ali kad te ovako ofuri, nikad nisam ni pomislio da bi se tako nešto moglo dogoditi…, kaže iskreno Marinić koji se iz Drenovaca pokraj Županje doselio u Rovinj gdje je sa suprugom živio 13 godina, da bi se zbog djece preselili u mirniji, tiši i za djecu ugodniji Žminj.

- Najteže mi pada što ne mogu raditi i zaraditi, jer i sada kada su djeca u školi i vrtiću moram čuvati malu dvogodišnju Željku koja se ne odvaja od mene. Godinama sam radio po terenu, a sad sam cijele dane u kući i to ti je to, sav sam se pretvorio u kućanicu. Fali mi da se fizički ispušem radeći. Da je normalno povest djecu u šumu, ja bi ih poveo, kaže vrijedni Marinić koji je u posljednje vrijeme bio radio u dostavnoj službi Overseas, ali i mnogobrojne druge terenske poslove. Nije mu problem nigdje otići s djecom, ali u šali kaže da se više neće usuditi sam voditi djecu na masovnu žminjsku feštu Bartulju nakon čega se zbog brige da nekog ne izgubi u masi osjećao "kao da je kopao dva dana bez prestanka".

Pomoć za obitelj Marinić

Račun obitelji Marinić otvoren je u Zagrebačkoj banci na broj HR3023600003233213530. I dalje potrebuju ono što se konstantno troši: trajnu hranu ili veće brojeve pelena (sedmica), dok odjeće imaju dovoljno. (Anđelo DAGOSTIN)

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter