Koncem idućeg mjeseca na međunarodnom festivalu etnografskog filma ETNOFILm u Rovinju, uz 29 drugih filmova inozemnih i domaćih autora, prikazat će se i dokumentarni film "9. januar" redatelja i snimatelja Elvisa Lenića.
Kroz svjedočenja sedam preživjelih osoba, tada djece, Lenićev 15-minutni film govori o brutalnom masovnom zločinu koji su njemački okupatori predvođeni domaćim izdajnicima počinili u selu Bokordići par sati nakon ponoći, 9 . siječnja 1944. godine. Tada su ubili 22 stanovnika; njih osam odveli u logore iz kojih se nikad nisu vratili te spalili brojne kuće u selu.
Dirljivi i intrigantni detalji
Iste noći, koji sat ranije, zbila su se jeziva stradanja mještana nedalekog sela Šajini, gdje su ubijena 52 nevina mještana, žene, djeca, starci, i spaljeno selo. Osim ogromne žrtve podnesene u borbi za slobodu, ovi su tragični događaji do danas, nakon više od sedam desetljeća, ostali velika bolna rana za preživjele i obitelji žrtava, o čemu svjedoči i Lenićev film, čiju je realizaciju pomogla Općina Svetvinčenat.
Autentična svjedočanstva Marije Buršić, Marija Piljana, Ivana Obrovca, Ivana Macana, Marije Piljan, Marija Macana i Ivana Mišana (svatko je snimljen odvojeno) nude dirljive, ali i neke intrigantne detalje.
Marija Buršić, čiji je otac završio u logoru Dachau iz kojeg se nikad nije vratio, tvrdi u filmu: "Mi smo imali izdajicu i ona nas je uništila". Mjesec dana nakon tragedije u selo su došli partizani i odveli dvojicu.
- Taj njegov barba je bija najgori, on je kriv za sve. On je jušto naredija 'neka ubijaju, neka pale', kaže ona, a ni prije ni poslije njene izjave u filmu se ne navodi ime kriv(a)ca.
Ivan Mišan govori u filmu da su mještani Bokordića bili unaprijed obaviješteni da te noći idu spavati van sela, u šumu, jer će doći Nijemci, no nitko nije vjerovao i svi su ostali spavati doma.
- Da su pošli spati ča, bi bili poubijali žene, kako u Šaini. Nitko nije vjerovao i svi su skoro ostali mrtvi, kaže Ivan Mišan u filmu, dodajući da je uoči zločina na zidu triju kuća netko ostavio bukaletu, kao znak da se do tuda pali, a dalje ne.
Ne može se zaboraviti
Ivan Obrovac govori da je tu bilo nešto namješteno jer je bilo kuća koje su ostale pošteđene, a zatim znakovito govori: "Nanke sad ne znaju kako je to bilo. Znaju, ali sve se muči, bilo u Šaini , bilo uode i svaderi", kaže on.
Film je primarno i većim dijelom usmjeren na žrtve.
Marija Piljan kroz suze govori: "To ča mi je mati povidala, sve su nam nažgali; brat je još gorija u hiži; mati je kroz noge Njemca ušla po brata, da ga spasi. A mene je drža tac. I kad je mati došla doli, da je reka materi: "Marija, drži malu, mene će ubiti".
Ivan Macan, tada osmogodišnjak, podignuo je glavu ubijenog oca, misleći da nije mrtav već da ga nešto boli.
Mario Piljan se prisjeća kako je jedan Nijemac držao pušku na gotovs, zabranjujući njegovoj baki i majci da gase zapaljenu kuću vodom iz cisterne.
Mario Macan pak kaže: "Blago kad smo puštili van, nisu se tukli, ni ovce ni krave ni prasci. To je sve hodilo; bilo je pametnije od ljudi".
Sugovornici u završnici filma ističu da je tih godina bilo jako teško živjeti, a jedan sugovornik četiri puta ponavlja: "Gladi, gladi, gladi i gladi".
- Veliko zlo. Jer ostati žena s troje, četvero djece, bez ijednog novca, bez ijednog kilograma brašna u hiži, bez ičega, krave, vola bez svega… je golgota, je jedan nezamisliv život. Vrlo teško. Ovo što smo mi prošli, ne može se zaboraviti. Oprostiti još manje, a zaboraviti se ne može, kaže prije odjave Ivan Macan. (Zoran ANGELESKI)