Između rasprodanih projekcija "Hobbita", sinoć se na veliko platno pulskog kina Valli "ugurao" nimalo komercijalan i zabavan film Alaina Resnaisa "Noć i magla" (Nuit et brouillard), polusatni dokumentarac o grozotama Auschwitza, snimljen deset godina nakon kraja Drugog svjetskog rata i oslobađanja koncentracijskih logora.
Iako je Francois Truffaut rekao da je to "najveći film svih vremena", film je u jedinoj sinoćnjoj projekciji odgledalo svega šest Puljana. Zaborav? Hladnoća zaborava podjednako je važan motiv ovog filma, kao i prikazane grozote iz arhiva.
Kakogod, čovjek koji gleda "Noć i maglu" ne može ostati ravnodušan i ne osjetiti tugu, šok, bijes pa je možda i bolje, kako mi je za projekcije rekao kolega Elvis Lenić, da film traje 32 minute. Alain Resnais je za predložak filma koristio tekst preživjelog logoraša, francuskog pjesnika Jeana Cayrola, dok je narator glumac Michel Bouquet.
Što je hladnije, proračunati i u tančine provedeni plan uništenja jednog naroda i svih boraca protiv nacizma, ili hladnoća zaborava koncentracijskih logora? Teže je pitanje od toga valjda samo tko je sve odgovoran za taj najmasovniji zločin ikad. U filmu se sa suđenja nakon rata prikazuje i kapo logora (također zatvorenik, najčešće kriminalac) koji negira odgovornost, kao i upravitelj logora. Tko je odgovoran? Samo Hitler i Himmler? Film je to o historijskome lomu humanizma i moderne o kojem su pisali Adorno, Horkheimer, Lyotard.
Film "Noć" i "magla" je za naziv posudio nacističku zapovijed po kojoj su morali ubiti svakog osumnjičenog koji je bio pripadnik pokreta otpora, dok se sam dolazak zatočenika u logore smrti odvijao noću i u magli.
Scene bacanja mrtvih trupala u jame pomoću buldožera; gola, bolesna i izmučena tijela na putu prema istrebljenju; odrubljene glave poslagane na gomile; egzekucije... Tko može zaboraviti sablasno nabrajanje o nacističkom eksperimentu uporabe pojedinih dijelova ljudskog tijela (kaže se u filmu "Ništa nije nestalo": kosti su korištene za pokušaj proizvodnje gnojiva, ostaci tijela za proizvodnju sapuna, ljudska koža za umjetničke crteže). Najodvratniji, najpotresniji prizor je nepregledna, stotinu metara duga hala puna ženske kose koja se koristila za pokrivače.
A da tu ne prestaje sablazan i ordinarno zlo - svaki je logor imao i "kulturne sadržaje", pa se prikazuje postojanje logorskih "simfonijskih orkestara" (sjetimo se da je nekadašnji predsjednik Hrvatskog sabora Nedjeljko Mihanović prije deset godina dao skandaloznu neoustašku revizionističku izjavu da je u Jasenovcu na repertoaru bila "Mala Floramy"). Redatelj prikazuje čak i zoološki vrt u pojedinim logorima, ne propušta ni činjenicu da je Heinrich Himmler, istodobno naređujući podizanje plinskih komora, uzgajao u stakleniku logora rijetke, nježne biljke. Plinske komore imale su na stropu lažne tuševe kojima se na "tuširanje" lakše mamilo deportirane, a kamera rendgenski bilježi i silne brazde na stropu koje su umirući u posljednjem grču izgrebli noktima.
Koje su današnje figure iz suvremenih logora? Apatridi, izbjeglice, azilanti, migranti… Popis je, nažalost, dug. (Zoran ANGELESKI)