Medunarodni festival komornog teatra Zlatni lav u ponedjeljak je svoju vjernu publiku u Umagu razvedrio i zabavio predstavom Dragutina Lucica Luce "Lindarski kaban" u produkciji Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula.
Umažani i njihovi gosti glasne su aplauze pretocili u vrlo visoku ocjenu od 4,73, no o svojim dojmovima na Festivalskom forumu u utorak nisu govorili buduci da je održan u potpuno drugacijem registru - posvecen knjizi "Država i njezino kazalište - Hrvatsko državno kazalište u Zagrebu (1941.-1945.)" poznate redateljice i profesorice s Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu Snježane Banovic.
Uz autoricu ovo su intrigantno djelo, koje je domacica festivala Mila Elegovic definirala znanstvenim i povijesnim radom koji se cita poput krimica - u jednom dahu predstavili povjesnicar Darko Dukovski i ravnatelj umaške Gradske knjižnice Neven Ušumovic.
Radi se o proširenoj doktorskoj disertaciji, kronici mracnog razdoblja iz perspektive slabo istraženog podrucja hrvatske kulturne i politicke povijesti te nizom dosad nepoznatih dogadaja iz rada središnjeg kazališta NDH, nastaloj na osnovi detaljnog trogodišnjeg proucavanja povijesne grade iz Hrvatskoga državnog arhiva, Državnoga arhiva u Zagrebu i arhiva Zavoda za teatrologiju HAZU-a i NSK-a te ostavština glumaca, redatelja i drugog kazališnog osoblja.
U skladu s "Nacelima ustaškog pokreta", koja je Ante Pavelic napisao u emigraciji, prije dolaska na vlast, upravo je kazalište trebalo biti nositelj novog duhovnog i materijalnog preporoda hrvatske kulture pa su nepocudni i temeljem rasnih zakona utišavani i uklanjani i iz kazališta i iz publike.
Djelo je posveceno mladim glumcima - pocetnicima, studentima Filozofskog fakulteta i apsolventima glumacke škole, skojevcima Veljku Ilicu, Radi Sladicu, Ivanu Štrku i Vojku Kavicu, od kojih su prva trojica tada strijeljana, a cetvrti, Židov, odveden u logor i bacen u jamu u Jadovnom.
Na predstavljanju je bilo rijeci o paralelama koje se vrlo lako mogu povuci izmedu obradenog razdoblja i pocetka 90-ih u Tudmanovoj Hrvatskoj, osobito u kulturi, te o problemima u hrvatskim javnim kazalištima, pri cemu je Banovic ukazala na klijentelizam, needuciranost, netransparentnost i nedostatak kriterija, kao i potrebu da te ustanove nacinom upravljanja i produkcijom budu uvedene iz 19. u 21 stoljece.