- Nitko me u životu nije razočarao kao novinari, počinje na jednoj klupi u parku svoju priču čovjek poznat kao "trener svih trenera" Ćiro Blažević kojeg je sinoć na pozornici Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula utjelovio Tarik Filipović, u produkciji Tomislava Kašljevića, a uz Filipovića projekt autorski potpisuje Antonio Gabelić.
Upravo je u tu prvu rečenicu malo teško povjerovati, ali služi kao dobar početak za priču o čovjeku kojeg javnost voli i zbog njegove živopisne osobnosti. Rođen u Travniku, život su mu, kaže, obilježile klupe, "a najmanje ona školska", pa tako i ovu priču priča s klupe i radi intervju sam sa sobom.
Unatoč popularnosti i jednog i drugog pulska publika baš i nije pohrlila u kazalište, kako smo očekivali, ali oni koji su došli dobro su se zabavili. Tarik je Ćiro s njegovom gestikulacijom, bojom glasa, neizbježnim "sine" i bijelim šalom. No, i ako se na trenutak ignorira činjenica da Filipović imitira vjerojatno najlegendarnijeg nogometnog trenera s ovih prostora, "Ćiro" i dalje ima svoju priču koja izlazi izvan okova nametnute mimikrije. Filipović je dobar glumac, iskusan televizijski voditelj i zna kako doprijeti do srca publike, a zna se nositi i s povremenim problemima sa zvukom. Uz to će se kroz lik Ćire našaliti s "glumčinom" Tarikom Filipovićem koji za razliku od drugih ne kupuje Viagru i afričke šljive nego omekšivač.
"Ćiro" je komedija sa standardnim sjetnim elementima i obiljem životnih mudrosti. Filipović, odnosno Miroslav Ćiro Blažević, na klupi tako priča o svom životu, od Travnika preko Švicarske do Kine. Zabavna je to priča o ovdašnjoj verziji američkog sna, o čovjeku, nesuđenom svećeniku koji u Švicarskoj prvo radi kao čistač da bi onda postao trener, punio stadione i osvojio prvenstvo Švicarske, trenirao Prištinu i Rijeku, s Dinamom osvojio prvenstvo Jugoslavije i onda Hrvatsku 1998. doveo do trećeg mjesta na svijetu. Očekivali smo da će se upravo ovom događaju posvetiti najveći dio predstave, ali taj se uspjeh spominje skoro uzgredno, više kako bi Filipović mogao pokazati kako odlično imitira bivšeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana.
- Meni da netko određuje reprezentaciju, nema šanse! A to što je Tuđman spomenuo baš onih 11 igrača koje sam ja htio izvesti…, opravdava se Ćiro kojeg je put kasnije odveo do Irana i Kine. Ostao je ipak vjeran svojoj Bosni za koju, unatoč tome što je malo kritizira, kaže da u njoj ima duše da se napuni cijela Europska unija i svijet.
Nešto od te velike duše osjeti se i u ovoj predstavi koja je priča o Ćiri kako ga Tarik Filipović vidi. Filipović očekivano predstavlja Blaževića u lijepom svjetlu, tek ga tu i tamo malo podbode, kao kada se radi o njegovom odnosu s Tuđmanom, ali ne zaboravljajući da se radi o šarmeru koji će u jednom trenutku jednoj dami u parteru čitati na francuskom Preverta… Vraga Preverta, riječ je o receptu za baklave, ali koji eto zvuči nekako uzvišeno baš zato jer je na francuskom. Tu su i neki rekviziti koji su obilježili Ćirin život poput šapke francuskog žandara koju je nosio na prvenstvu 1998. ili pak grudnjaka koji navodno pripada Terezi Kesoviji. Taj šarm kombiniran je s autoritetom kojim je Ćiro vodio klubove i reprezentacije, ali sve to prikazano sa one šaljive strane.
- Bio sam coach, a sada sam life coach, kaže Tarikov Ćiro koji je u životu naučio da treba znati stati. Taman kada to izgovori stiže mu poziv s Kosova i postaje jasno da je Ćirin nemirni duh još uvijek prilično živ. Šteta samo što tu predstava ne završi nego Filipović ima potrebu publici udijeliti još jedan pladanj životnih mudrosti. (Mladen RADIĆ, snimio Danilo MEMEDOVIĆ)