Mlada humanitarka i pustolovka iz Pazina, 25-godišnja Anamarija Šuran, lani u siječnju krenula je na dug put u unutrašnju Afriku gdje je tri mjeseca boravila kao volonterka u Sirotištu svetog Ante u gradu Songei (130 tisuća stanovnika) u Tanzaniji kojeg je sagradila i održava hrvatska humanitarna udruga Kolajna ljubavi.
Pazinska humanitarka predlani je završila opatijski Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu, a kao magistrica ekonomije trenutno je nezaposlena. No, to je ne sputava da obilazi globus. Trenutno se nalazi na višemjesečnom putovanju Indijom i Indokinom vlakom, autostopom, autobusom ili zrakoplovom povremeno radeći u volonterskim centrima za smještaj i hranu, ali o tom drugom prilikom. O afričkoj avanturi s njom smo porazgovarali dan prije velikog azijskog putovanja. Pripreme koje su uključivale šestomjesečno volontiranje u pazinskom Društvu "Naša djeca" potrajale su skoro godinu dana. Zbog nekih negativnih efekata tableta protiv malarije te cjepiva protiv žute groznice odlučila je preskočiti taj prevencijski tretman, ali ne i tečaj svahilija, dominantnog jezika istočne Afrike. "Najvažnije je prije svega naučiti pozdrave i brojeve za cjenkanje, pošto je to tamo neizbježno", kaže Anamarija kroz smijeh.
Na putovanje se otisnula iz Venecije, pa preko Amsterdama sletjela u Nairobi (Kenija). Put ju je zatim doveo u Dar-es-Salaam, bivšu tanzanijsku prijestolnicu prije nego što ga je Dodoma zamijenila, koji je i danas s 4,5 milijuna stanovnika uključujući širu okolicu najveći grad toga dijela svijeta. Nakon noćenja u Biskupovoj kući sutradan su autobusom krenuli prema Songei u koju su stigli nakon 14 sati vožnje relativno dobrim cestama. "U Tanzaniji je zabranjena noćna vožnja zbog brojnih razbojstava i drugih opasnosti koje vrebaju, pa se kod dužih destinacija vozi izrazito brzo kako bi se stiglo do odredišta na vrijeme", kaže Pazinka dodajući da su zato nerijetke prometne nesreće koje se umjesto prometnim trokutima označuju granama na cesti.
- Mrak je već bio navečer kada smo stigli, i padala je kiša. Sve je bilo kaotično, mnogo ljudi na autobusnom kolodvoru. Dočekala su nas dva volontera, strpali u taksi koji su morali gurati da upali, a kada smo došli u sirotište, te večeri, nije bilo struje. Dječica su si prije spavanja polirala cipele za u školu drugi dan… Tek onda sam shvatila gdje sam, nastavlja volonterka Šuran koju smo upitali kako izgleda jedan volonterski dan u Songei.
Volonterski dan u Songei
- U sirotištu su stalne domaća kuharica, odgajateljica i čuvar, a zadatak nas volontera (najmanje nas je dvoje bilo, pa do čak sedam) je bila 24-satna briga o 33 klinca u dobi od pet do osamnaest godina. Najčešće je riječ o djeci bez oba roditelja. Uzrok je uglavnom siromaštvo i bolesti koje su pogodile roditelje. Neka djeca imaju rodbinu (baku, djeda ili rođake), ali se često zbog bolesti ili slabih financija više ne mogu brinuti o njima. Recimo jedan običan dan izgleda ovako: budimo djecu oko 5-6 ujutro i organiziramo zajedničko pospremanje i čišćenje. Slijedi priprema doručka, pa odijevanje za u školu gdje se kontrolira da li su im školske uniforme uredne i čiste. Kad se njih otprati slijedi slično s "vrtićarcima". Slobodno vrijeme volontera je od nekih 8 do 11 sati, a ponekad se tada odlazi na tržnicu u nabavku namirnica ili pomaže oko spremanja hrane. Kada se djeca vrate iz škole peru uniforme, stariji sami, najmlađima se pomogne. Slijedi vrijeme ručka, pa vrijeme učenja gdje im volonteri pomažu u svim predmetima osim svahilija kojeg ne poznajemo dovoljno.
Čekajući piki-piki
- Postoje državne u kojim se nastava provodi na svahiliju i privatne škole gdje je nastava na engleskom jeziku. Obje se škole plaćaju, doduše, državne nešto manje, pa si mnogi roditelji, naročito oni s više djece, ne mogu priuštiti školovanje djece. Učenici dosta mnogo vremena provode u školi, naročito srednjoškolci koji znaju krenuti u 7 ujutro, a vratiti se oko 16 ili 17 sati, opisuje nam ustroj tanzanijskih škola humanitarka Šuran koja smatra da bi državne škole od kojih sve kreće, a u kojima se nerijetko više radi nego uči, trebale biti primarne za unapređenje tanzanijskog društva. Ruku pod ruku sa školstvom problem je zaostalo tanzanijsko zdravstvo gdje nije rijetko da ljudi umru od malarije, "a lijek možeš kupiti za pet kuna". Broj oboljelih od side, što je također bio velik problem, ipak je u konstantnom padu.
- Kako su te prihvatili mališani u sirotištu?
- Ovi najmlađi su mi, odmah kad sam došla, doletjeli u zagrljaj, a ovi stariji su isprva bili malo distancirani. Malo moraju ispitati teren, ali poslije sam se i s njima skompala. Bila bih ostala tamo zauvijek, kako sam se osjećala, baš mi je bilo prelijepo.
- Kakav je odnos s drugim volonterima i osobljem?
- Volonteri iz Zagreba, ali i Lošinja, Krka, Dalmacije su smješteni zajedno u posebnom dijelu sirotišta, postoji dnevni boravak, kancelarija i sobe. Tamo smo provodili samo vrijeme spavanja, ali kao ekipa smo odlično funkcionirali što je bitno, jer si s tim ljudima 24 sata na dan.
- Nalikuje li Songea na grad, ili više na veliko selo?
- Samo su dvije glavne ulice asfaltirane, a na sporednima je crvena zemlja na tlu. Nalikuje na grad, ali ne možeš ga usporedit s našim gradovima. Teško je opisat tamošnju dinamiku. Grad je živ od ujutro, pa do kad padne noć, jer nema javne rasvjete. Brojni motori voze po lijevoj strani ceste, pošto su bili britanska kolonija, ali to je lud promet, baš moraš paziti, barem dok se ne navikneš, jer nema ni zebra ni druge signalizacije. Najčešće koriste taksi-motore koje zovu piki-piki, a i oni voze kao ludi. Pješak kod njih nema prednost.
- Što ako se nađu kamion i motocikl na raskrižju?
- Ha, ha, ha - nemam pojma. Mislim da je tamo pravilo tko prvi krene", kaže Anamarija koju pitamo kakva je klima u južnoj Tanzaniji, ima li godišnjih doba?
Sezona kratkotrajnih pljuskova
- Bila je kišna sezona u vrijeme mog boravka što znači da kiša pada skoro svaki dan, ali ne cijeli dan kao kod nas nego pljuskovi od sat vremena i onda zapeče sunce. Po danu je toplo, ali u Songei gdje sam ja bila navečer ti trebaju dugi rukavi. Temperatura doseže tridesetak stupnjeva, ali bez sparine, pa je ugodno. Redukcije vode daleko su češće u sušnoj, nego kišnoj sezoni. Tada se koristi šterna koja se nalazi nasred sirotišta. Struja također zna često nestati zbog prekapacitiranosti u sumrak oko 19 sati, pa opet stigne oko 23 sata. Voda u pravilu nije pitka za strance bez prokuhavanja, dok je oni piju od kad su bili djeca, pa im nikad nije ništa. Nešto teže mi je palo privikavanje na tamošnju prehranu. Nije da je potpuno neukusna, nego je potpuno drugačija. Najčešća hrana koju obožavaju klinci u sirotištu je ugali, slično palenti, ali od bijelog kukuruznog brašna. To se kuha u tvrdu, ljepljivu smjesu, ali bez dodavanja soli, ulja ili nečeg drugog. Najčešće se kombinira s grahom ili s nekom lokalnom zelenjavom. Njima je to bilo predobro, a meni i nije bilo baš nešto posebno, iskrena je Šuran.
Znali su jesti paštu, krumpire, lokalne žitarice, petkom ribu, a nedjeljom meso.
- Ali kad vidiš kako se to kupuje… U lokalnim mesnicama je meso izloženo u izlozima na kukama, a oko njega su muhe, krv posvuda, smrad da ne govorim, neopisiv (smijeh)… Ali ja sam se navikla. Ribu osuše, pa prodaju uz cestu poslaganu na kupovima. Kao piramide to poslažu i isto stoji na suncu s puno muha, ali poslije se prokuha, pa bude OK… Tržnice su meni najzabavnije mjesto u cijelom gradu, sve je šareno, dinamično i moraš se obavezno cjenkat. Čim vide bijelca onda je cijena u početku deset puta skuplja, ali kada shvate da znaš svahili, da znaš kako se otprilike kreću cijene, pa popričaš malo s njima onda se da, onda ti spuste cijenu.
Voće sočnije od našeg
- Kakve su cijene?
- Nisu toliko jeftine s obzirom na njihov standard. Mlijeko na primjer košta isto kao kod nas, ali ono se ni ne pije baš mnogo. Jeftino je voće i povrće, pogotovo kad je sezona. Voće je genijalno, baš sočno, ukusno, mnogo kvalitetnije nego što se kod nas prodaje. Najviše smo jeli ananas, mango, papaja, marakuja, jabuke, više vrsta banana: velike za kuhanje, srednje kao kod nas, i one male, pa čak i s crvenom korom, te su mi bile najbolje, ful su slatke. Od alkoholnih pića najviše se pije pivo kojeg imaju mnogo vrsta i znam da sam po podu znala vidjet vrećice u kojima se nalazila žestoka pića slična viskiju. Ali ne piju mnogo. Cigarete se također prodaju i na komad, ali puno se manje puši nego kod nas, pogotovo žene nikad nećeš vidjet s cigaretom u ustima. Što se tiče javne higijene dosta je prljavo, jer nemaju kontejnere, nego smeće ostavljaju na kupu uz cestu. Povremeno ga pale, pa smrdi po paljevini. Po tome još trčkaraju male kokice, ali ja sam se navikla, meni nije smetalo. Po selima je dosta kućica od blata sa slamnatim krovovima. U pravilu nemaju krevete, a ponekad imaju madrace na kojima uglavnom spavaju djeca. Česte su prazne kuće bez ikakvog namještaja ili da se unutar kuće nalazi kokošinjac. Stanovnici najviše žive od manualne poljoprivrede i trgovine odnosno preprodaje svega mogućeg. Tvornica nisam vidjela. Osim tržnice, po ulicama se nalaze štandovi i majušne trgovine u kojima prodaju sve, od igle do lokomotive.
Svi viču za tobom mzungu
- Znalo se dogoditi da kada izađem u grad budem jedina bjelkinja na ulicama Songee, malo je to šok, ali interesantno. Znaju trčati za tobom i dovikivati kako se zoveš, otkud si, traže broj mobitela… Svi viču za tobom mzungu, što znači bijelac, bjelkinja. Tu riječ mzungu sam u tih tri mjeseca čula dnevno 50 puta sigurno (smijeh).
- Kakav je odnos prema strancima?
- Uglavnom je pozitivan, dobro prihvaćaju strance. Imaš i onih koji samo vide zaradu u strancu, ali većina je ljubazna i srdačna. Ima dosta toga dobacivanja sa strane, pogotovo ako si bijelkinja, jer mnogima je želja oženiti bijelkinju i doći živjeti u Europu ili SAD, ali nije da sam imala nekih neugodnih iskustava.
- Što te ponajviše motiviralo da otiđeš na volontiranje u Afriku?
- Oduvijek sam imala sklonost prema volontiranju i želju posjetiti Afriku. Kada sam saznala za tu mogućnost odlučila sam da moram otići. Prvenstveno kako bih njima pomogla, napravila nešto za njihovu zajednicu, ali na kraju shvatiš da kao pojedinac nisi toliko veliki faktor i da sam ne možeš tko zna što napraviti. Na kraju sam izađeš van bogatiji za jedno ogromno iskustvo, oni više pomognu tebi da bi shvatio koje su ti želje i planovi nego obrnuto. Predivno iskustvo koje bih svakome preporučila. Definitivno bih se voljela vratiti u Songeu, možda i budem već iduće godine. Moram opet posjetiti tu dječicu jer mi previše fale. Mislim da ne prođe ni jedan dan da ih se ne sjetim ili ih sanjam. Jedan dan smo se čuli preko Skype-a, pa smo malo popričali.
Hakuna-matata ili nema problema
- Kakav mentalitet vlada?
- Oni imaju usporen način života, jako su smireni, otvoreni i opušteni. Sve prolaze sa smiješkom na licu, "lako ćemo"… Glavna im je uzrečica "pole-pole" što znači polako, ili "hakuna-matata" što znači nema problema. To svi govore po cijele dane, vrlo su vedri ljudi... A i kad im se drijema zadrijemaju, da li je to prodavač na štandu uz cestu, prodavačica u trgovini, na misi u crkvi u klupama… Ako su umorni malo zaspu, a na to se gleda kao na prirodan čin. Pošto sam i sama flegmatična, odgovarao mi je taj njihov usporen način života, bez stresa i žurbe. Sve će se napravit, ali polako. Kad hodaš ulicom svi se pozdravljaju na dugo i široko. "Bog! Kako si? Kako posao? Kako kuća? Kako djeca?" Imaju malo, ali su sretni. Nisu materijalno iskvareni... Sjede pred kućicama, ćakulaju, kuhaju vani… Baš žive u zajednici. Kada izađeš na ulicu vidiš desetke djece kako se igraju, kao što je nekad bilo kod nas. Svi se druže vani do mraka pošto nemaju televizor ni druge tehnologije, osim mobitela. Njih imaju svi. Čula sam da čak i članovi plemena Masai na sjeveru zemlje koji žive u kućicama od blata imaju mobitele sa solarnim punjenjem.
Žarke boje Afrike
- Svi uvijek zamišljaju Afriku onako suhu, žutu, ali bila je kišna sezona i mene su tako oduševile te boje Afrike: plavo nebo, zelena trava i crvena zemlja kuda prolazi cestica, sva ta brdašca, predivan krajolik. Kada su klinci otišli spavati često smo znali gledat nebo, jedne je noći još nestala struja u širem kraju tada je noćno nebo zaista bilo fascinantno. Nigdje nisam nikad vidjela tako zvjezdano nebo, kaže volonterka, a mi zaključujemo da bi poznati višnjanski astronom Korado Korlević kojeg uvijek muči svjetlosno zagađenje tamo procvjetao. Volonterski boravak Anamarija je iskoristila za izlete, pa je tako uz Dar-es-Salaam, posjetila grad Arusha, nacionalni park Tarangire, grad Moshi ispod Kilimandžara kojeg pohode planinari krećući na osvajanje te najveće afričke planine (5.895 metara). Zatim gorski gradić Lushoto s kojeg pucaju prekrasne panorame i na kraju otok Zanzibar.
- Tamo su rajske plaže s bijelim pijeskom, predivno, ali malo previše turistički, pa ne vidiš pravu Afriku, već je previše komercijalno, kazala nam je Anamarija Šuran koja za Afrikom čezne otkad se vratila u domovinu. Tada je i čula za već više puta iskazanu izreku koju i sama potpisuje. "Čovjek može napustiti Afriku, ali Afrika čovjeka nikada. I stvarno je to istina", zaključuje Anamarija koja će se vjerujemo pradomovini čovjeka još vratiti.
Projekt kumstva - tisuću kuna godišnja školarina
Udruga Kolajna ljubavi provodi također projekt kumstva kojim je moguće donirati sredstva potrebna za školovanje tanzanijske djece koja potječu iz mnogobrojnih, siromašnih obitelji ili su siročad, te mu na taj način osigurati bolju budućnost. Školovanje đaka u osnovnoj, srednjoj ili višim školama godišnje iznosi 130 eura (oko tisuću kuna), pa tako zainteresirani donatori mogu darovati cjelogodišnje školovanje jednom tanzanijskom djetetu, što uključuje nabavku školske uniformu i dnevni školski ručak. "Kumovi" koji financiraju boravak djeteta u dječjem vrtiću godišnje doniraju sto eura. Više o samom projektu moguće je saznati na www.kolajna-ljubavi.hr.
Kalendar kao donacija
Na web stranici udruge u tijeku je prodaja kalendara za 2015. godinu. Na fotografijama se nalaze polaznici škole kojima udruga pomaže u školovanju kroz projekt "Kumstva" i štićenici sirotišta. Fotografije su snimili volonteri, a grafički ih obradio dizajner Ivar Wershansky. Zaprimljene donacije utrošit će se za rad sirotišta i udruge. (Anđelo DAGOSTIN, snimila Anamarija ŠURAN)