Cijela je drama o usamljenosti i samoci sazdana u jednoj misli koju Sensei (Damir Orlic) vapajem izgovara u svojoj javi: "pa što ako me zovu ludom, ja imam svoj svijet, svoje likove, neka mi oni sude...".
U pulskom Istarskom narodnom kazalištu sinoc su se u dvoipolsatnoj predstavi "Život lude" rijeckog Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i Teatra HKD carolijom rijeci, boja i svjetla oslikavali sneni paralelni svjetovi duha, a pokretac svega je upravo tekst kojeg je za kazališnu pozornicu oblikovao gruzijski redatelj David Doiashvili prema novelama japanskog pisca Ryunosukea Akutagawe.
Sedam glumaca krecu se u dvije price koje svojim temeljnim porukama lakocom osvajaju imaginaciju, tradiciju i kulture Istoka i Zapada, progovaraju o elementarnim pitanjima života, življenja, smisla, vjere, ljubavi...svim onim ustaljenim kategorijama koje stoljecima inspiriraju one koji u njima pronalaze motiv za umjetnicku intervenciju.
Uz sve navedeno "Život lude" donosi jedan elegantan i krajnje inspirativan spoj dvaju bliskih estetika i poetika provjerenih autora takvih tema- Doiashvilija i Akutagawe, pa je i konacan rezultat ove njihove suradnje angažirani teatar koji potice nova razmišljanja o nama i mogucnostima provociranja i manipulaciji cuda.
Vještinom se pisma kroz radnju tako provlace tragicne price neostvarive i sakate ljubavi O- toshi (Tanja Smoje) i Shinza (Igor Kovac), koju silinom moci opsjeda Vještica (Edita Karadole) i duh Basare, dok se u drugoj sa svojom savjesti (i plikovima sifilisa i Kristos-sanom) uvjerljivo bori petnaestogodišnja prostitutka, kršcanka Jin-hue (dojmljiva Jelena Lopatic).
Njihove borbe promatra, a snagom izucenog majstora koordinira (analizira, rašclanjuje, prekida, mijenja, usmjerava), Sensei u potrazi za britvom. Pokorno ga prati sluga Gonsuke (Dražen Mikulic), a nas upozorava na važnost zamjenjivosti, skromnosti, povjerenja, predanosti i tišine. Tu je i Andreja Blagojevic u ulozi Kirisuto, iskušenje plahoj i zaigranoj, strašno nesretnoj Jin-hue.
Svi oni i za nas (doduše generalno dominantno tekstom, a manje kapacitetom glume), na toj toliko lijepoj sceni (Giorgi Lapiashvili, ujedno i kostimograf) stvaraju priliku nade i snova, pružaju jednu neutaženu milost, otvaraju prostor spokoju, osvještavaju prolaznost i cine je neocekivano prihvatljivom.
Sve to gledamo u pritajenom polumraku nebeskih boja, kroz snjegove, kiše i gromove (oblikovanje svjetla: Predrag Potocnjak), lagane i promišljene pokrete likova (koreograf: Konstantin Purtseladze), njihovo lebdenje, zamrznute geste, hirovito nastajanje i nestajanje s kazališne pozornice.
Glazba (Nikoloz Memanishvili) pritom pažljivo prati ritam Senseija i njegovih projekcija, a kroz nju opet cujemo tonove sadržajno kompletirane s dramom "Života lude". I dok on glasno porucuje da "ima svoj svijet, svoje likove" od kojih ocekuje da mu sude, nama po spuštanju zastora ostavlja na brigu i trud blagost prema onima koji naše živote cine vrijednima, a ne bili taj sud u konacnici bio pravedan. (Nuša HAUSER)