Nekoliko dana prije Božica posjetio sam šjor Petra u njegovom domu u Medulinu i tako sam ispunio jednu ranije danu obavezu da cemo u miru jednom popricati o svemu. Onako, prijateljski, znatiželjno o svemu pomalo što je godinama prenosio na sina i kolegu mi iz redakcije Ratka, kao i na unuka Milana, buduceg doktora povijesnih znanosti.
Prve njegove recenice bile su da ce za "par dana navršiti 87 godina" a da ne vjeruje da ce docekati da produ svi ovi blagdani. Naravno, onako lucidan i stalno u svom mladenackom borbenom duhu ustrajan tko bi mu povjerovao u slutnje, a opet godine su tu i veliko, preveliko životno iskustvo i golgote koje je prošao dodatno su me motivirale da pamtim svaku rijec, sjecanje i razmišljanje koje je dijelio s nama.
Jer, Petar Radoševic se u mnogim monografijama, zbornicima, referatima, zabilješkama navodi kao najmladi sudionik u Pokretu otpora u borbi protiv fašizma i svega onoga što je obilježilo povijest Istre sredinom prošlog stoljeca. U svom rodnom Medulinu odrastao je znatiželjno slušajuci starije pod ladonjom kako se bune protiv nepravdi, ugnjetavanja, potiranja nacionalne i socijalne svijesti i nije se libio ukljucivati u te teme odraslih.
Slušali su ga pažljivo kao sebi ravna, podržavali ga u obiteljskom odgoju koji je držao do nekih vrijednosti, prije svega vlastitog identiteta, humanizma i karitativnosti koje su promicali poznati mu sumještani don Luka Kirac, ili pisac teksta istarske himne Anton Cukon, koja baš ovih dana slavi svoju stoljetnicu nastajanja.
Obitelj je dvojila kamo s njim, u Zagreb kod sestara i medu Istrane koji su tamo izbjegli, a gdje im je vec bila i familija Demarin, ili u Pulu u talijansku klasicnu gimnaziju, ali se rat vec proširio po cijeloj Europi i vec je u lipnju 1941. kao antifašist ukljucen u borbu protiv zla.
Sudjeluje na sastanku u Medulinu na kojemu Ernest Arbanas iz Trsta organizira ustanak, a sve uz suradnju i pomoc Petrove sestre Slavice koja nakon Zagreba i tamošnjeg internata i sama u svemu sudjeluje. Rece mi ovom prilikom da, ako se nije osjecao mlad sa šesnaest, još se manje osjecao s osamnaest kada s mnogim Istranima završava u talijanskom zatvoru Forli. Naprosto je vrijeme bilo takvo da se nije imalo vremena odrasti.
Nakon godinu dana se vraca i nastavlja revolucionarni put i otpor, o cemu piše i u svom "Oružju i slobodi Istre" Ljubo Drndic, a kraj rata ce ga baciti u nemilosrdne ralje mira i novih previranja. Sve ono što je prošao u ratu i prije rata boreci se protiv jednog totalitarizma, sustici ce ga nakon rata u hladnoratovskim igrama politike za zelenim stolom i zapletima na terenu oslobodene, ali i ne još slobodne Istre, u vremenu koje je pomelo mnoge nedužne jer se nisu znali tako brzo okretati koliko su se dogadaji brzo smjenjivali.
S obrazovanjem koje je do tada imao iz klasicne gimnazije i ratnim iskustvima u žiži je obavještajnih zbivanja, najprije u Rovinju, potom kratko kao šef osiguranja na Brijunima kada otocje postaje Titova rezidencija, na Lošinju i Cresu gdje mu je sestra Slavica politicka djelatnica, prebacen je u Rijeku, da bi samo nakon dva mjeseca od demobilizacije iz službe državne sigurnosti, 13. travnja 1949. bio uhicen od vlastitog režima, prebacen u Zagreb i onda do prosinca 1956. proveo na Golom otoku.
Kako to u nekim bilješkama piše - jer je predložio Partiji da po pitanju Inforbiroa i sukoba sa Staljinom "porazgovaraju o svemu i iznesu svoja stajališta". I sestra Slavica, ne želeci se odreci vlastitog brata, provodi dvije godine golootocke strahote od koje se nikada nisu oporavili.
No, životno geslo ovog medulinskog neimara bilo je: Bez slobode nema istine, bez istine nema znanja pa se opet vraca ucenju i uz rad završava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu psihologiju i filozofiju i tako se nekako opet uz njega vežu i prve primjene psihološke znanosti u Istri, pogotovo kada je bila u pitanju borba s ovisnošcu, alkoholizmom, narkoticima, gdje je zapoceo i za današnje vrijeme pionirski put u sprecavanju zla koje uništava živote ljudi i obitelji.
Nikad mirnog duha, uvijek medu prvima kada treba primjerom pokazati kako se ustrajava u uspravnom životnom hodu bio je i medu prvim županijskim vijecnicima Istarske županije od 1993. do 1997. godine, doživjevši tako san svih onih ranijih generacija koji su sanjali, ali i nesebicno cinili sve da se konacno spoje sa svojom maticom domovinom Hrvatskom, u zajedništvu i razumijevanju s ostalima koji na ovom nemirnom tlu Istre vjekovima propitkuju svoj odnos i nužno življenje.
Šjor Petar je otišao baš takav - uspravan i dosljedan, ostavljajuci nam na duši neke njemu važne istine i spoznaje koje ne bi volio da se ikada više ponove.
Jedna od njih je da svaki kult licnosti kad-tad dovede do idolopoklonstva koje zamracuje vidike i uništava zdravo prosudivanje. Zvao se on Staljin, Tito, Hodža, Gadafi ili Castro… Dužan sam mu ovo spomenuti na kraju ovog prisjecanja.