- Da imam, ne bih tražila pomoć, ali nemam više od čega živjeti. Nemam struje, nemam se na što grijati, hrane imam ono što sama uzgojim ili uberem, nemam ni odjeće, donese mi kći kakvu krpicu ako ima viška onoga što dobije iz Crvenog križa, tako počinje priča Kosane Vidović, 70-godišnjakinje iz Mekiši kraj Vižinade, koju susjedi zovu Kosa. Njezina je priča, iako skrivena u šumi, nažalost danas itekako bliska mnogima.
Do nje smo stigli makadamskim putem kroz šumu na vrhu brda i došli pred malu prizemnu neožbukanu kućicu, okruženu trošnim kokošinjcem, otpadom, odbačenim stvarima. Tu živi sama, ima minimalna primanja i krov nad glavom. No, njen se život svodi na puko preživljavanje i muku.
- Obilazim sve, tražim neko moje pravo. Imam mirovinu od 1.400 kuna koju sam zaradila radeći u poduzećima u Poreču, u Rivieri, Usluzi, odmaralištima. Nisam se nikada nikome obraćala za pomoć ni kukala, sama sam odgojila djecu i bila ponosna na njih. Od te mirovine na kredit mi ode 460 kuna, dok platim plin za grijanje vode i kuhanje, platim vodu, kupim kilo hrane, nemam više od čega živjeti, priča Kosa dok sjedimo u trošnoj kućici koju grije mala peć.
Nije nikada tražila pomoć od Centra za socijalnu skrb ni Crvenog križa jer prima mirovinu. Ni zdravlje je ne služi najbolje pa kaže da je još dobro dok može sama uzgajati kokoši za meso te se hraniti od onoga što uzgoji u vrtu.
Kosa kaže da su joj najpotrebniji struja i drva za grijanje da bi mogla koliko-toliko imati dostojan život. Ljudi su joj, veli, donijeli jedan agregat da može nekako napuniti mobitel, a nema niti jedan kućanski aparat jer ga nema na što priključiti. U kupovinu mora odlaziti u četiri kilometra udaljenu Vižinadu. Robu pere na ruke, a odlazi u krevet s prvim mrakom jer si ni svijeće ne može priuštiti. (V. HABEREITER, snimila J. PREKALJ)
CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU