Snažna agnostička fronta koja je stigla iz smjera New Yorka donijela je preksinoć u klub Uljanik na 12. festival Viva La Pola! pravu hardcore oluju, punu žestokih rifova i dobrih vibracija, unatoč povremeno oblačnim tekstovima pa je šteta da nije bilo i više publike. Agnostic Front predstavio se u najboljem svjetlu, započevši i završivši energično što je bilo i očekivano s obzirom na muziku koju sviraju, ali važno je da nije izostalo niti povezivanje s publikom.
Hardcore himne
- Putovao sam tisuće i tisuće i tisuće milja da bih vam bio blizu. Zašto ste daleko?, upitao je pjevač Roger Miret publiku koju je uspio motivirati da se približi bini. Zanimljivo, dok neke zvijezde na koncertima podižu ograde kako bi se zaštitile od publike, iskusni hardcoreovci poput ekipe iz Agnostic Fronta traže da se s publikom spoje. Zato im je preksinoć Miret posvetio pjesmu "For my family", poručivši kroz dobro znane stihove da su oni njegova obitelj, njegovi prijatelji.
Dobar dio pjesama Agnostic Fronta funkcionira poput himni, pjesme za koje nema smisla da ih bend izvodi ako ih publika ne pjeva s njima. Takva je primjerice i "Crucify" dok je oduševljenje izazvala već sama najava pjesme "Never walk alone", jedne od onih u kojima se podcrtava zajedništvo hardcore scene svugdje na svijetu.
- Ne zaboravite borbu, ne zaboravite ulice, stiže poruka s bine na koju se publika penje da bi s bendom otpjevala "Gotta go". Osim Mireta posebno je raspoložen osnivač benda, gitarist Vinnie Stigma koji se zahvalo organizatorima da su ih doveli u ovaj grad i cijelo vrijeme nekako koketirao s publikom i šalio se. Na početku koncerta svima je poželio dobrodošlicu na "hardcore show".
Brutalna stvarnost
Inspiracije za pjesme Agnostic Front nalazili su na ulici i još ih nalaze. To je stvarnost, brutalna kao u novoj pjesmi "Police brutality" ili kao u naslovu novog albuma "The American dream died" kojeg su preksinoć promovirali. Svih ovih desetljeća, a osnovani su 1980., kroz pjesme Agnostic Fronta provlače se kritike društva i političkog sustava. Tako je na zadnjem albumu, kao što je bilo i na počecima kojih su se podsjetili izvevši "Victim in pain".
Na ulicama su odrasli i na ulicama su ostali, pa koliko god te ulice bile opake, pune nasilja, nostalgija i određena doza senzibilnosti probija se kada pjevaju "I miss old New York" ("Nedostaje mi stari New York"). Svijet u kojem su odrasli se promijenio, promijenili su se i oni, barem stilski, ali u suštini su ostali isti - žestoki i direktni.
Vrijeme ih nije smekšalo, niti u sviranju niti u porukama koje odašilju, zato među prvim pjesmama na koncertnom repertoaru imaju buntovničku "My life, my way" dok koncert zaokružuju izvedbom legendarne "Blitzkrieg bop" Ramonesa. Nema tu šminke, nema foliranja, a to njihova publika posebno cijeni, šteta, opet kažemo, što je nije bilo malo više.
Da je hardcore scena još živa u Europi pokazale su preksinoć i dvije predgrupe, belgijski Convict i pulski Anger. ( Mladen RADIĆ)