Da za vrhunski koncert ponekad nisu potrebni ni velika bina, ni spektakularna rasvjeta i zvuk, pokazala je grupa Messerschmitt i njezini gosti zadnjeg dana 2009. u Mimozi na tradicionalnom koncertu u podne. Za vrhunski koncert dovoljan je i kafic, mali prostor u kojem se publika gura jer na bini u kutu sviraju izvrsni glazbenici koji znaju kako oraspoložiti prisutne i natjerati ih da uporno traže još, i to nakon dva i pol sata ciste svirke, bez puno pricanja izmedu pjesama. Nije potrebno uvaljivati se publici koja ih ionako dobro poznaje, treba samo puno truda i dobre svirke.
Miro Kusacic i njegovi glazbeni avijaticari publiku su izrešetali žestokim rifovima i akordima, cijedeci znoj iz sebe i pokazujuci svoje ogromno umijece kroz autorske skladbe i obrade, medu kojima u finišu nema nikakve razlike. Sve to zvuci jednako mocno i nabrijano, zbog cega je cijelo vrijeme atmosfera bila jednako usijana. Pa kada je Miro nakon dva sata rekao: "To je to!", iz publike je netko uzvratio: "E, nije!" I nije bilo gotovo, ali da su svirali i još dva sata, okupljenima ne bi bilo dovoljno. To što oni sviraju i kako sviraju je više od bluesa, to je blues do jaja i decki naprosto rasturaju, što neke bolje poznavatelje njihovih svirki vjerojatno i ne cudi.
Uz Kusacica, koji svira gitaru i pjeva, Messerschmitte cine basist Rusmin Obic, gitarist Bruno Legovic i bubnjar Saša Petkovic. Kao gosti u drugom dijelu, koji je bio jedan veliki opušteni jam session, pridružili su im se gitaristi Nenad Durakovic Škoda, Vibor Juhas i mladi Nadan Kusacic, sin frontmana Messerschmitta. Zatim su se tu našli basist Vjeran Juhas, basistica Tea Tidic te pjevacica Liza, odnosno Elizabeta Petric. Potonja, Kusacic, dvojica Juhasa i Petkovic cine sastav Junkers5, koji je prošle godine objavio i istoimeni album.