Prošloga tjedna, piše online izdanje renomiranog muzeja Smithsonian, ruska bespilotna letjelica za istraživanje Marsa Phobos-Grunt pala je negdje u Tihi ocean. Bez obzira na male šanse, milijuni ljudi diljem svijeta strahovali su da ce im ova letjelica okoncati život.
U rujnu prošle godine pak pojavila se zabrinutost nakon priopcenja da ce ostaci NASA-ina satelita za istraživanje takoder pasti nekamo na Zemlju. Ipak, strucnjaci upozoravaju da veca opasnost od slucajnog i povremenog objekta koji zaluta u našu atmosferu predstavlja golemi oblak od komada metala, otpalih dijelova satelita, raznih vijaka i remena, praznih potiskivaca raketa, koji plutaju oko našeg planeta.
Nakon nekoliko desetljeca istraživanja svemira, oko našega planeta danas plovi gotovo 500.000 komada umjetnog otpada. Ovo takozvano svemirsko smece predstavlja veliku opasnost za svemirske letove, komunikacijske satelite, ali i za sve ostalo što bi covjecanstvo htjelo pokušati u svemiru.
- To vam je smece kao i svako drugo. Imamo, primjerice, jezero, ako je onecišceno ne može se koristiti. Postoje staze u orbiti koje su sada pune smeca i ne možemo ih koristiti. Satelit bi na toj stazi bio udaren i uništen, a ako bismo poslali letjelicu s osobom, ona bi poginula, objašnjava Paul Ceruzzi, kustos National Air and Space muzeja.
Ipak, dva nedavna dogadaja problem su dodatno pogoršala. Rijec je o slucajnom sudaru americkog satelita s ruskim, te kineski antisatelit test iz 2007., kada je Kina poslala uredaj koji je uništio njihov stari satelit. Dva incidenta stvorila su oko 5.000 komada otpada koji cine gotovo trecinu u orbiti.
Vecina komada svemirskog otpada nalazi se na udaljenosti od približno 2.000 kilometara od Zemlje. Znanstvenici upravo zbog toga strahuju - mali incident može izazvati goleme probleme, što zbog sudara u orbiti, što zbog pada metalnih komada na Zemlju.
Pa je tako znanost pocela s traženjem rješenja ovoga problema, medutim, cinjenica je da svi njihovi planovi za sada ostaju u okviru znanstvene fantastike jer nam tehnologija nije ni blizu one koja bi mogla u svemiru uspješno hvatati male komade otpada koji se krecu brzinom od oko 27.000 kilometara na sat. Buduci da je rijec o vrlo ozbiljnom problemu, istice Smithsonian, imperativ je što prije naci kakvo-takvo rješenje. (NL)