"Susret s baštinom Lupoglavštine i Boljunštine", tradicionalni stručno-znanstveni skup kojeg već 24 godine priređuje općina Lupoglav, ponovno je donio niz zanimljivih saznanja i otkrića o povijesti i baštini ovog kraja.
Susret je otvorio lupoglavski načelnik Franko Baxa, podsjetivši da ova godišnja okupljanja, i već devet zbornika u kojima su radovi sa njih objavljeni, čuvaju baštinu ovog kraja za buduća vremena i generacije. Skup je moderirala Laura Šuperina, a predstavljena izlaganja zahvatila su vrijeme od 17. stoljeća do suvremenosti. Slaven Bertoša je na osnovu novopronađenih dokumenata u venecijanskom arhivu govorio o uskocima na Lupoglavštini prema izvještajima Rašporskog kapetana Lorenza Gabriela iz 1614. godine, neposredno pred početak poznatog Uskočkog rata. Gabrielovi izvještaji koje je slao u Veneciju oslanjaju se na dojave koje je njemu slao tadašnji gospodar Lupoglava Ivan Šišković. Kako je u ono vrijeme Lupoglav pripadao austrijskoj Istri, korespondencija dvaju dužnosnika iz susjednih krajeva ne baš prijateljskih država odražava težnju da se zadrže mirni dobrosusjedski odnosi. Uskoci, koji su u pljačkaške pohode na sela Ćićarije dolazili iz svoga uporišta u Munama ili čak iz Hrvatskog primorja, nisu bili po volji ni jednima ni drugima, pa se uzajamnom dojavljivanju o njihovu kretanju nastojalo pljačke spriječiti ili barem Uskocima na povratku oduzeti plijen i lokalnim seljacima vratiti dobra neophodna za život. Jedan takav izvještaj spominje da su Uskoci u napadu na Dane opljačkali 60 grla krupne i 300 grla sitne stoke, što je prilično težak udarac na lokalnu ekonomiju.
Lisice ili lijehe?
Josip Šiklić govorio je o povijesti Lesišćine i o tamošnjoj crkvi sv. Stjepana, počevši od prvog spomena ovog mjesta iz 1373. godine. Kroz 400 godina povijesti ovoga mjesta u njemu su se održala prezimena Ravnić, Kos, Krizmanić i Mrzlić, a čak su 42 prezimena nestala. Mještani su se prema mjestu stanovanja dijelili na Potočare, Doljane, Brežane i Zabrežane, a o podrijetlu naziva mjesta postoje dvije teorije: jedna da ime Lesišćina potječe od lisice odnosno u ovdašnjem dijalektu lesice, a druga da je korijen u nazivu na malu lijehu. Crkva sv. Stjepana na mjesnom groblju prvotno je bila romanička, u 17. stoljeću je produljena i dograđena, a 1990. godine temeljito obnovljena. Jakov Jelinčić je u svom izlaganju govorio o prilikama u općini Boljun u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća, posebno izdvojivši izvještaje o vremenskim neprilikama, primjerice jakim kišama koje su oštećivale ceste pa se morala tražiti pomoć kotarskog kapetanata za njihov popravak, ili o velikoj suši koja je 1890. godine uništila dvije trećine uroda.
Debitant na lupoglavskom skupu, mladi buzetski povjesničar Matija Nežić, govorio je o podacima o Gorenjoj Vasi (koja je tada bila važnije naselje od Lupoglava) i Semiću u Franciskanskom katastru iz 1827. godine, koji donosi detaljan pregled stanovništva, popisuje sve kuće, važnije zgrade, imovinu ljudi, i njihove feudalne obaveze, među kojima je uz materijalna davanja bila čak i obaveza raznošenja pisama feudalnog gospodara.
Modna revija u vlaku
Ivan Brajković govorio je o Areni odnosno Zelenom vlaku, koji je prometovao između Pule i Zagreba od 1970. do 1993. godine. Zanimljivo je da je u početku taj vlak zapravo bio - smeđi, tek 1980-tih je dobio poznati zeleni dizajn. Prvih godina prevozio je u prosjeku 130 putnika dnevno odnosno 50.000 godišnje, a osamdesetih je godina broj putnika bivao i po 450 dnevno, ljeti i do 750, odnosno godišnje čak 150.000, i bile su to, rekao je Brajković, "zlatne godine Zelenog vlaka", za koji se u svoj njegovoj povijesti ne pamti da se ikada pokvario. Osim visokog standarda putovanja, Zeleni vlak je putnicima priređivao i zanimljive događaje poput aukcija slika, modnih revija, čitanja aforizama ili nagradnih natjecanja u rješavanju križaljki, a s vremenom je postao i temom odnosno mjestom radnje nekoliko književnih djela.
Osim ovih izlaganja o povijesti Lupoglavštine i Boljunštine, na skupu su prikazane i dvije zanimljive izložbe. Sergio Demark, koji inače živi u Umagu, izložio je svoje slike, rukotvorine, skulpture i instrumente, a publici je i zasvirao na bajsu kojeg je sam izradio, uz Sinišu Pernića koji ga je pratio na harmonici. Josip Ribarić poznat i kao Pepo Panadarov je pak izložio svoje drvene minijature životinja i svakodnevnih uporabnih predmeta, a njegovo stvaralaštvo predstavila jer njegova kći Marija Ribarić. Treba pripomenuti da su i organizatori i sudionici primijetili da su ovogodišnji Susreti s baštinom bili najposjećeniji dosad: općinska je dvorana bila ispunjena do zadnjeg mjesta, pa je i ta zainteresiranost publike jedan od lijepih plodova ovog tradicionalnog lupoglavskog skupa. (Napisao i snimio Davor ŠIŠOVIĆ)