Ocaj, ljutnja, neizvjesnost, strah. Teško se jednom rijecju može opisati drama koju vec dulje vrijeme proživljavaju brojne obitelji, oko 125 tisuca gradana koji su podigli kredite u švicarskim francima ili su pak sudužnici.
Ne vide izlaz iz dužnickog ropstva u koje su zapali jer su vjerovali bankama, i nitko ih iz državnog vrha nije upozorio na opasnost. Iako tecaj švicarca pada od cetvrtka, još je oko pedeset posto veci od onoga u vrijeme podizanja kredita pa je to mala utjeha za prezadužene gradane kojima rate gutaju citave place.
- Evo, ovo je ono što su banke davale gradanima kada su se raspitivali o stambenom kreditu. Kad god pogledamo u ovaj papir, zaboli nas jer ne možemo vjerovati kako su nas prevarili. Reklamirali su da je to najsigurnija valuta, nigdje ne spominju nikakav rizik, a sada smo uništeni, financijski i psihicki, dogodio nam se užas koji nismo ocekivali, u jednom su nam dahu rekli supružnici Gordana i Senad Mašinovic iz Pule pokazujuci nam dokument banke iz 2007. godine na kojem je jasno istaknuta niska rizicnost kredita u švicarcima.
Banke nam žele uzeti sve
Kad su se 2005. godine odlucili zadužiti radi kupnje stana, banka ovoj pulskoj obitelji nije odobrila kredit u eurima zbog nedovoljnog prosjeka placa, vec su im ponudili švicarce uz soluciju kredita za mlade. Prva je rata iznosila oko 2.400 kuna, što im je bilo prihvatljivo, ali vec nakon šest mjeseci povecana je i nastavila rasti. Sada, šest godina kasnije, prelazi 5.000 kuna.
Da stvar bude gora, suprug Senad je prije nekoliko dana proglašen tehnološkim viškom i ostao je bez posla, a vec mu je prethodno placa smanjena na minimalac. Citava obitelj Mašinovic, koju cine i dvije školarke, djevojcice od 12 i sedam i pol godina, sad žive od nevelike place supruge Gordane, koja radi kao prodavacica. Vele da bez pomoci obitelji ne bi imali novca za osnovne životne potrebe, a samo im na režije odlazi oko 2.000 kuna.
- Zatražili smo moratorij na otplatu kredita na rok od šest mjeseci, iako smo svjesni da time samo još više gubimo jer nam se glavnica automatski povecala za tri posto. Medutim, nismo imali drugog izbora. Senad je tri godine radio u Italiji ne bismo li mogli otplacivati kredit, obitelj je patila zbog toga, a sada smo ostali samo s mojom placom i strahujemo od ovrhe, rekla je Gordana Mašinovic. Najviše je boli kad vidi da su joj djeca, premda mala, svega svjesna i u strahu od buducnosti.
- Na kupnju stana odlucili smo se nakon što smo godinama živjeli u podstanarstvu. Smatrali smo da je bolje dodati još 500-600 kuna i placati za vlastita cetiri zida koja cemo ostaviti djeci. Kad smo kupili stan, djeca su bila presretna što sad imaju svoju sobu i dozvolila sam im da sami naprave crteže po zidu. Sad me pitaju hoce li morati vratiti svoju sobu. Srce me boli kad to cujem, veli ova gospoda, koja unatoc neizvjesnosti pokušava zadržati osmijeh na licu.
Kredit od 550.000 kuna digli su na 30 godina te kupili stan na Vidikovcu od 60 cetvornih metara. Danas im dug prelazi 700.000 kuna, a istovremeno je cijena nekretnina drasticno pala.
- Tko bi nam dao 100 tisuca eura za stan od 60 kvadrata! Dakle, i ako prodamo stan, kredit ne možemo vratiti, a uz to bismo završili na ulici, bez novca za podstanarstvo. Prošle smo se godine raspitivali možemo li kredit prebaciti u euro, ali smo banci morali odmah isplatiti 15.000 kuna razlike, a taj novac nemamo, dodaju.
Prijedlozima Vlade da se zauzda rast kredita nisu zadovoljni jer bi se njima, objašnjavaju, agonija vracanja duga samo produžila. Rješenje vide u tome da se svi krediti u valutnoj klauzuli, ukljucujuci i one u eurima, koji takoder, vele, nisu sigurni, prebace u kune, ali po tecaju u trenutku podizanja kredita.
- Bankama nije u interesu uzeti nam stan, vec nam žele uzeti sve. Nekretninu prodaju nekom svom prijatelju za minimalan iznos, tako da gradanima ostaje što veci iznos za povrat. U klopci smo, ne vidimo izlaz, rekli su supružnici Mašinovic. Ipak, bez rijeci ostavlja snaga kojom isijavaju, teškoj svakodnevnici usprkos. Pitaju se nije li osiromašivanje i bacanje u dug više od sto tisuca gradana planski osmišljeno, a ne tek slucajni dogadaj.
Završit cemo u Vrapcu!
S njima se složio još jedan naš sugovornik koji se zajedno sa svojom obitelji našao u raljama švicarca. Umjesto da nakon citavog radnog vijeka u miru doceka penziju, a svojem 12-godišnjem sinu omoguci dostojan život i u nasljedstvo stan, Zagrepcaninu s pulskom adresom, 64-godišnjem Kolji Dabicu, švicarac prijeti oduzeti sve.
Stambeni kredit Dabic je podigao 2007., nakon sedam godina podstanarstva po Puli, ne bi li zajedno sa suprugom, rodom iz Rusije, gdje je gospodin Kolja prethodno radio, kupio apartman od niti 40 kvadrata u Pješcanoj Uvali.
- Nisam želio podici kredit u švicarcima, ali u banci su inzistirali i uvjeravali me da je najbolji pa sam pristao. S obzirom na moje godine rata mi je bila prilicno velika, 3.700 kuna. Medutim, znate kako je živjeti u podstanarstvu, placate najam 200-250 eura, a možete svaki cas završiti na ulici. To nije život, pogotovo kad imate dijete, kazao je Dabic, koji tada nije ni slutio da ce mu rata kredita narasti na enormnih 7.000 kuna!
U meduvremenu je kockarnica u kojoj je bio zaposlen upala u probleme i njeni radnici, ukljucujuci Dabica, u studenome prošle godine ostaju bez posla. Trenutno radi putem ugovora o djelu u jednom nocnom klubu za 3.000 kuna.
- Supruga je zaposlena u agenciji za nekretnine i, ako ništa ne proda, i ona je na minimalcu. Da jedemo samo kupus i krumpir, bez mesa, ne bi nam ostalo dovoljno novca jer moraju se i režije platiti. Najteže mi je kad vidim sina da place zbog svega što nam se dogodilo, to mi je najveca tragedija, rekao je.
Napominje da su se dosad krpali zahvaljujuci dodatnom poslu supruge, koja tijekom ljeta radi i kao turisticki vodic. No, dodaje, došli su do zida.
- Ne znam kakva nas buducnost ceka, mi cemo završiti u Vrapcu, a naše dijete kod socijalne službe, ocajan je ovaj otac, koji zbog problema s francima nocima ne spava jer ga more svakakve misli. Revoltiran je nacinom funkcioniranja hrvatske države, koja uopce ne štiti gradane, vec predlaže ono što bankama odgovara.
- Prvo mi nisu željeli dati kredit na dulje od 12 godina, a sada mi ga žele produžiti dok sam živ. Ovo je više nego žalosno. Mi želimo vratiti kredit, ali treba ostati na ratama koje su bile ugovorene kod potpisa ugovora o kreditu, i da se stane na tome. Ovaj podmukli sistem u kojem živimo podsjeca na strip Alana Forda, na Superhika koji krade siromašnima da bi dao bogatima, ne bi li bili još bogatiji, veli Dabic.
Nekoc je bio šef recepcije najpoznatijeg hotela u Zagrebu i dobro je živio, a sada strahuje da ce ostati i bez onog osnovnog - krova nad glavom.