Sto dana mira za novu Vladu relikt je iz nekih mirnijih demokratskih i društvenih vremena. Nekad se živjelo i promišljalo sporije, pojednici, države i cijeli globalni sustav nije bio umrežen, spreman i voljan za promptne reakcije na svaki mogući podražaj, pa su politika, ekonomija i mediji za današnje pojmove vozili u »prvoj brzini« i na parni pogon.
Danas je, međutim, teško za donošenje neke odluke dobiti 100 minuta, a sve više i samo 100 sekundi. Stoga ne čudi da se i na premijera Andreja Plenkovića, odmah, bez čekanja, sručilo »stotinu« problema u samo prva dva tjedna Vlade koja je uglavnom dočekana s olakšanjem, kao ona koja će garantirati stabilnost.
Stabilnost je, međutim, u današnje vrijeme, u svakom pogledu – tehnološkom, ekonomskom i političkom – po definiciji uglavnom apstraktna imenica.
Pakao za Andreja
Činjenica da društveni i povijesni kontekst nose niz olakšavajućih okolnosti, međutim, neće nimalo pomoći Plenkoviću koji je u samo, ponovimo, 15-ak dana upao u pravu, dramatičnu oluju problema (engleski izraz »shit-storm« koji ovdje nećemo prevoditi, zvuči mnogo primjerenije).
Na premijerski stol se sručilo, između ostalog; problemi s bankama oko franka; sva moguća zapetljancija oko Ine, Siska i MOL-a, izgledni rat s Mostom oko porezne reforme koju ni režimski najposlušniji mediji ne uspijevaju dovoljno ukrasiti da ispadne garantom napretka; potreba rekonstrukcije Vlade odmah nakon što je u Saboru prihvaćena (resor za Gorana Marića); kosturi iz ormara ministra obrazovanja; gnjev desnice zbog Hasanbegovića i, sve više, suradnje sa SDSS-om; naposlijetku i optužnice iz Orašja netom nakon povratka s prvog službenog premijerskog posjeta u inozemstvu.
Dva tjedna. Pakao.
Za većinu problema koji su ga snašli, Plenković nije ni najmanje, ili makar ni blizu presudno kriv. No, sad mu je u opisu posla da ih rješava i to kako će čistiti za drugima će biti vrlo bitan faktor u ocjeni njegovog rada. Kako se dosad pokazao kao odmjeren i lukav (guranje Hasanbegovića i Brkića u istu izbornu jedinicu) političar, nikako ga ne valja otpisivati. Plenković ovu igru zna igrati, što samo po sebi nije garancija uspjeha, ali je svakako – adut.
No, za jednu od najpromptnijih stvari koje su mu sjele za vrat, kriv je dobrim dijelom i sam, odnosno, politika stranke i Vlade koju vodi.
BMW il' minimalac
Radi se o poreznoj, »Superhik« reformi, koju je prošlog tjedna predstavio ministar financija Zdravko Marić i koja se, politički, u ovom trenutku nadaje kao popriličan klin u odnosima između dvaju strateških partnera.
Osnovna intencija te reforme je oslobađanje poduzetničkog duha, koje se želi postići s manjim porezima. Načelno, protiv toga nitko nema ništa, no problem je kad se s načelnog prelazi na konkretno. Odnosno, kad se porezno olakšanje za poslodavce, spari sa željom za smanjenjem proračunskog deficita. Bazična matematika kazuje da tu netko mora biti – gubitnik.
A problem je što su gubitnici oni ionako najugroženiji, najsiromašniji. Dodatni problem je što se ta činjenica HDZ-ovom strateškom partneru, Mostu, nimalo ne sviđa.
Jer, porezna reforma će povećanjem stope PDV-a na kruh i mlijeko, sasvim izgledno podignuti cijene pekarskih i mliječnih proizvoda. Poskupjet će i ljekovi. Cijenom će se dodatno udariti i na kulturu (gore idu cijene knjiga i kino ulaznica) i medije (PDV na novine). Onima s višim plaćama od prosječne će poskupljenja biti lakše preživjeti jer će im rasti plaće, smanjenjem poreza na dohodak. Onima s nižim plaćama, međutim, ostat će samo više cijene.
Simulacije, nadalje pokazuju da će izmjena poreza na motorna vozila imati sličan efekt. Jeftinije Dacije će poskupjeti za preko pet tisuća kuna (na 70 tisuća dosadašnje cijene), dok će luksuzni sportski BMW-i biti jeftiniji za za desetke, pa i stotinu tisuća kuna.
Na ove bizarne nesrazmjere iz vlasti uglavnom odgovaraju kako će poslodavcima zbog reforme ostajati veća dobit, pa je za očekivati da će je podijeliti sa zaposlenicima i tako i najugroženijima povećati plaće.
Nagradno pitanje – koliko će poslodavaca uložiti u povećanje minimalca, a koliko u novi BMW? (pomoć: dio porezne reforme je vraćanje olakšice na kupnju službenih automobila).
Ako se naposlijetku netko pita gdje je u cijeloj priči demografija, na koju se zaklinju već dvije generacije HDZ-ovih lidera, valja napomenuti da bi porez na kupnju prve nekretnine prosječne kvadrature sada mogao iznositi dvadestak tisuća kuna (dosad ga nije bilo).
Nema kompromisa
Sve ove ideje će se nekako progurati u javnosti, obzirom na ogroman kredit koji, iz nekog razloga, velika većina medija daje »novom« HDZ-u.
No, kako ih progurati pored Mosta?
Ova stranka ima niz svojih ideja, od više stopa poreza na dohodak, do sprječavanja ukidanja najniže stope PDV-a (kruh, mlijeko, lijekovi) i, bez obzira na eurokratsku volju Andreja Plenkovića za iznalaženjem kompromisa, teško ga je nazrijeti na obzoru. Barem onakvog u kojem bi svi ostali politički živi.
Jer, kakav bi bio politički integritet Mosta kao samostalne stranke, pa još i strateškog partnera, da na kraju mora dići ruku za ključnu reformu oko koje uopće nisu bili ni konzultirani?! Ukoliko se pak zamjerke Mosta usvoje, pitanje je da li je uopće moguće stvoriti održivu financijsku konstrukciju reforme s ciljevima koje je zamislio Zdravko Marić? I ako nije – što je onda s njegovom budućnosti u Vladi?
Treća opcija, koju će između redaka rado porgurati mnogi akteri ove zbrke je da jednostavno poreznu reformu HDZ u Saboru izglasa – bez Mosta. Matematički bi to i moglo funkcionirati (91 glas koliko je dobila Vlada bez 14 mostovih je još uvijek dovoljnih 77), ali politički – nikako.
Osim što bi to de facto značilo kraj vladajuće većine i makar nepriznati pad Vlade, cijena svakog od preostalih 77 glasova bi otišla u nebo. SDSS, Bandić, Čačić, HSS – čak i kad bi htjeli podržati ovakvu reformu – imali bi niz gadnih, velikih političkih zahtjeva koje bi im Plenković i HDZ morali ispuniti. A to bi bio tek početak. Početak, zapravo, pada ove, »stabilne« vlasti.
Stoga će, nema sumnje, vrlo brzo biti jasno da uz »Superhik« poreznu reformu, osim manje bogatih građana RH, dolazi i nešto šira lista političkih gubitnika. Samo je pitanje čija će imena na njoj osvanuti. (Jasmin Klarić)