Mnogi bi Porecani uskoro mogli imati problema sa svojim zemljištem. To proizlazi iz jucerašnjeg predavanja o koncesijskoj problematici turistickog sektora na morskoj obali održanog u HGK - Županijskoj komori Pula, gdje se vodila i rasprava o plombama koje je Državno odvjetništvo stavilo na cestice u Porecu, a zbog pokrenutog postupka utvrdivanja granica pomorskog dobra na tom podrucju. To znaci da vlasnici tih parcela do daljnjega ne mogu raspolagati svojim zemljištem.
Predstavnica Državnog odvjetništva (nažalost, nitko se u raspravi osim izlagaca nije predstavio, op.a.) upozorila je da se u procesu katastarske izmjere pomorskog dobra, koji se trenutno vodi u Porecu, moraju stavljati plombe na cestice, što ce, po njoj, izazvati puno problema. Medutim, Vladimir Bankovic, voditelj Odsjeka za pomorstvo u Istarskoj županiji, upozorio je da je greška odvjetništva što se uopce upušta u takvo što.
Rekao je da Povjerenstvo za odredivanje granica pomorskog dobra donosi tek prijedlog granica, što se nikako ne može tumaciti kao upravni postupak, dok resorno ministarstvo donosi rješenje nakon kojeg bi Državno odvjetništvo moglo reagirati.
"Hocete reci da sva odvjetništva u Istri rade pogrešno? Znaci li to da cete tražiti da skinemo plombe?", upitala ga je predstavnica odvjetništva.
Bankovic joj je na to odgovorio da mu nije jasno cemu žurba. Odvjetništvo je, po njemu, moglo pricekati sa stavljanjem plombi do okoncanja upravnog postupka, odnosno do konacnog rješenja koje donosi Povjerenstvo za odredivanje granica pomorskog dobra Ministarstva mora.
U raspravi se spominjao i kamp Medulin u Medulinu. Postavljeno je pitanje zašto je u tom kampu na snazi koncesijsko odobrenje koje izdaje Opcina, a ne koncesija koju daju država ili županija. Branko Kundih, kao predavac i strucnjak za pomorsko pravo, kazao je da se koncesijska odobrenja u vecoj mjeri izdaju nezakonito.
Naime, upozorio je da bi se koncesijska odobrenja trebala izdavati iskljucivo za neke manje djelatnosti, a nikako ne za plaže ili kampove, što je u Istri cest slucaj. Na pitanje je li u kampu Medulin bilo potrebno pokretanje skupog postupka za utvrdivanje granice pomorskog dobra kad su cestice vec upisane kao obala, Bankovic je odgovorio da je rijec o katastarskoj izmjeri što, upozorio je, nije isto što i utvrdivanje granica na obali.
Kundih se, pak, u svom predavanju više bavio prijedlogom Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji još nije ni blizu ulaska u saborsku proceduru, nego aktualnim problemima koncesija turistickih poduzeca na morskoj obali. Kazao je da bi se novim zakonom trebala postojecim korisnicima pružiti pravna sigurnost tako što bi im se omogucilo vlasništvo na odredeno vrijeme (u trajanju koncesije) nad objektima koje legalno izgrade.
Bez toga Kundih smatra da se pomorsko dobro, kao opce dobro, nece moci staviti u funkciju gospodarstva, odnosno, drugim rijecima, u njega nitko nece ulagati. Valja pritom istaknuti da je pomorsko dobro po zakonskoj definiciji opce dobro i na njemu nitko ne može stjecati vlasništvo.
Ono što je po Kundihu problem jest što u Hrvatskoj ne postoji strategija upravljanja pomorskim dobrom. Nisu odredene granice, pomorsko dobro nije upisano u zemljišne knjige, nisu riješena imovinska pitanja, niti postoji inspekcija koja bi se bavila iskljucivo tim problemom.
Kritizirao je i Zakon o koncesijama, kazavši da je trenutno propisano objavljivanje javnog natjecaja za koncesije nad plažama, što je, po njemu, neprihvatljivo. Naime, smatra da bi kampovi i hoteli na samom moru trebali imati prednost kod dobivanja koncesije. Kazao je i da su turistickom sektoru potrebne otvorene, ali i zatvorene koncesije. Ogradivanje plaža u samoj blizini hotela je, po njemu, nužno da bi se omogucio ekskluzivitet. (B. ŽIŽOVIC)
Nejasnoce i u slucaju novigradske marine
Kundih je spomenuo i zanimljiv stav o založnom pravu na pomorskom
dobru. Naime, nedavni primjer novigradske marine, gdje je Hypo-Leasing
Kroatien zatražio prijenos državne koncesije na novu tvrtku koja je u
njegovom vlasništvu i koja ima zalog na koncesiji radi osiguranja
novcane tražbine nakon pokretanja stecajnog postupka nad tvrtkom
Civitas Nova, pokazuje da i tu postoje nedoumice. Upitno je, naime,
može li se na taj nacin uopce koncesija prenositi na trecu osobu.
Kundih to smatra u najmanju ruku cudnim, buduci da u koncesiji ne
postoji vlasništvo, pa je nejasno što se to prenosi založnim pravom.