Početkom idućeg mjeseca pulsko Prihvatilište za beskućnike, kojega u Šijani vodi Gradsko društvo Crvenog križa Pula, proslavit će tri godine. Tim smo povodom porazgovarali s njegovom voditeljicom Helenom Babić koja napominje da su, iako je prihvatilište službeno otvoreno 6. travnja 2012. godine, još dva mjeseca ranije beskućnici, radi vrlo jake zime, bili sklonjeni u prostorije Vile Marije u Gupčevoj ulici.
Iz Doma za djecu u prihvatilište
- U tri godine kroz prihvatilište je prošlo 50-ak ljudi. Sretni smo što ih je većina izašla jer je riješila svoje probleme, odnosno pronašla smještaj ili riješila mirovinu, a tek je mali dio beskućnika otpušten radi kršenja pravila prihvatilišta, veli Babić.
Navodi kako su svi korisnici prihvatilišta bili s područja Istre, a većinom se radi o muškarcima, koji imaju između 50-60 godina te su narušenog zdravlja. Trenutno u njemu boravi devet osoba, odnosno slobodno je samo jedno "muško" i jedno "žensko mjesto". Na upit zbog kojih razloga osobe najčešće završavaju bez krova nad glavom veli da su u zadnje vrijeme najčešći razlozi za to krediti koji opterećuju mirovine ili plaće pa osobe više nemaju dovoljno za plaćanje smještaja ili pak dugovi u koje su upali, a često osobe dolaze kod njih i dok čekaju smještaj u ustanove socijalne skrbi - Domove za starije ili udomiteljske obitelji, a nemaju gdje drugdje.
- Osim starije populacije, na žalost, u prihvatilištu imamo i mlade ljude. Tako smo prošle godine na smještaju imali dva mladića koji su ostali bez krova nad glavom nakon izlaska iz Doma za nezbrinutu djecu. Na sreću, oba su se uspjela skrasiti, a jedan je od njih već i pronašao posao, veli Babić dodajući da trenutno u prihvatilištu i jedan mlađi bivši ovisnik.
Kako dodaje, važno je da se osobe, kada izađu iz prihvatilišta, smjeste na dulje vrijeme odnosno da to bude nekakav stabilni smještaj, a ne da im se korisnici vraćaju nakon par mjeseci. Kako se gleda da korisnik u prihvatilištu bude što kraće potiče ga se da što prije riješi svoj status. No, svi se oni uvijek rado vraćaju u prihvatilište koje ima ostaje trajan oslonac u život pa se tako tu dolaze družiti ali i traže pomoć prilikom traženja drugog smještaja, raznih dokumenata.
Prosjek boravka u prihvatilištu, veli njegova voditeljica je točno godinu dana, izuzmemo li jednog korisnika koji je tu od samoga početka i čeka smještaj u domu u Raši.
- Početak prihvatilišta bio je poprilično turbulentan. Radi vremenskih nepogoda u početku smo ljude primali doslovce s ceste, bez ikakvih provjera i pravila, prisjeća se Babić dodajući da se vremenom sve ustalilo, pravila su donošena te sada postoji procedura koju korisnik mora proći da bi dobio smještaj.
To je vrlo važno, pojašnjava, kako bi zajednica ostala sigurna i svi korisnici živjeli bez dodatnog stresa. Danas je, veli, situacija poprilično mirna, čak toliko da ni neki od prvih susjeda ne znaju da se tu nalazi prihvatilište.
Suradnja s udrugama
- No, naš je cilj upravo da postanemo vidljivi u zajednici pa stoga ulazimo u brojne projekte, a neki su tek u pripremi, veli Babić dodajući kako korisnici brinu za životinje udruge Ruka šapi, prodaju časopis o beskućništvu Ulične svjetiljke, surađuju s Volonterskim centrom, Udrugom Jak kao Jakov, udrugom Naš san njihov osmijeh te Društvom invalida, a posebno su se iskazali radom za velikih poplava kada su po cijele dana slagali i krcali humanitarnu pomoć u skladištima i na kamione.
Tijekom dana, priča nam, korisnici ne sjede "skršenih ruku", svaki od njih ima svoje dnevne i tjedne zadatke, zajednički obrađuju vrt, sade voćke i povrće, brinu se za zgradu, a u kreativnim radionicama koje se održavaju kroz cijelu godinu izrađuju razne rukotvorine koje onda prodaju po simboličnim cijenama prije blagdana i praznika. Dijelom novca podmiruju troškove materijala, dio podijele među sobom, a sa zajedničkim dijelom odlučuju što će kupiti za prihvatilište. Lani su tako kupili televizor, a godinu prije toga perilicu za rublje.
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU