Nikada od 1991. nije niti oko jedne politicke ideje u Hrvatskoj bilo više suglasja medu relevantnim politickim strankama i institucijama koliko o ideji o potrebi ulaska u EU. Geslo Unije - In varietate concordia ili sloga u razlicitosti - u hrvatskoj politickoj javnosti odavno nije bilo prisutnije no u zadnje vrijeme.
U narodu je raspoloženje, medutim, ponešto drugacije. Gradani su opravdano i legalno izglasali ulazak u EU, no zašto ih nije više izašlo na glasacka mjesta, nije teško pogoditi. Narod, nažalost, hrvatskoj politickoj eliti više ne vjeruje pa nije ni cudan taj nesrazmjer izmedu zajedništva i oduševljenja politicara te podatka da se 51 posto gradana uopce formalno nije željelo izjasniti.
Pa ako su se politicke stranke usuglasile i jednoglasno odlucile izabrati EU ideju i buducnost, narod je svojim neizlaskom rezignirano izmedu ostalog porucio da su za njih "svi isti". Bilo je naprosto neugodno promatrati bijes koji se zadnjih dana obrušio na novu ministricu Vesnu Pusic, koja je štafetu preuzela tek u posljednjih nekoliko koraka. Toliko se njenog bivšeg kolegu Jandrokovica ukupno nije pljuvalo svih ovih godina.
Svi oni koji su iz sebi znanih razloga bili protiv našeg ulaska u EU, svi obicni i normalni euroskeptici, na to su imali i imaju pravo. Jedini i osnovni problem je cinjenica da su te iste zabrinute i skepticne gradane u javnosti zastupali politicki marginalci, nebitne i nevjerodostojne strancice, udruge i pojedinci. I to je tragedija svih onih u Hrvatskoj koji su možda i opravdano bili protiv EU-a.
Jer, organizirano su protiv Unije najvecim dijelom bile samo radikalne stranke, bilo one na desnici ili na ljevici. Dobar dio njih s prezirom prema parlamentarnoj demokraciji kao jedinoj prihvatljivoj demokratskoj formi.
Nije cudno što izmedu izjava predstavnika konglomerata pod nazivom Vijece za Hrvatsku - NE u EU (koji vecinski cine radikalno desne stranke i udruge) i izjava predstavnika SRP-a, dakle krajnje ljevice, nije bilo bitnih razlika. Nije ni cudno da ti i takvi svojim paranoicnim vizijama nisu za birališta uspjeli mobilizirati niti svoje poklonike, a kamoli one obicne euroskeptike koji su uplašeni od svega što nam dolazi s EU-om.
Marginalci poput Roka Šikica, Željka Sacica ili Ivana Pernara nisu mogli biti pravi predstavnici drugacijeg razmišljanja upravo zato što poštuju samo svoje mišljenje.
Histericne poruke poput onih da cemo s EU-om na Jadranu dobiti navalu Talijana koji ce naseliti naše gradice, otvoriti svoja poduzeca i na lokalnim izborima izabrati svoje nacelnike i gradonacelnike, ne bi li uz pomoc svojih banaka krojili prostorne planove po svojoj mjeri, ostvarivši tako ono što stoljecima prije nasiljem nisu uspijevali, bile su ipak malo previše. Nažalost, primjeri Vira i Kaštelanskog zaljeva pokazuju da nam ne trebaju stranci da uništimo vlastitu obalu.
Cak je i Gotovinina poruka iz Haaga da ce glasati ZA Europu prošla prilicno nezapaženo. Iako je upravo general godinama (bio?) jedan od simbola dijela užarenih euroskeptika. I istovremeno, dugo vremena jedna od prepreka ranijem pristupu Hrvatske tom istom EU-u. Organizirani euroskeptici naprosto su zanemarili njegovu poruku upravo zato što im nije išla u prilog. Dapace, simbolicki im je to bila prava pljuska.
Gradani su jednostavno umorni od politickih prepucavanja i laži, umorni su od Keruma, Bandica i Mamica. Ti razocarani gradani s godinama su poceli izjednacavati EU s domacom politikom, nezadovoljni ujedno i onime za što se domaca politicka elita zalaže. Dodamo li tome još i ocigledno loše stanje Unije u koju bismo trebali uci, nije cudno što je vecina ostala kod kuce.
A istina je u tome da se od EU-a ne može ocekivati da riješi sve naše probleme. Ali, barem ce nam šanse biti nešto vece.