Što kada žrtva silovanja, obiteljskog nasilja ili nekog drugog teškog kaznenog djela odluči slučaj prijaviti policiji te nakon svih mogućih vještačenja, provjera, davanja iskaza, sakupi hrabrost i na sudu se suoči s okrivljenikom, i onda, jednog dana, neočekivano, u novinama pročita svoje puno ime i prezime u članku u kojem se u tančine opisuje najgori dan u njenom životu?
Što tada može učiniti? I kako da više vjeruje policiji, sudu, cijelom sustavu koji je dozvolio da njen identitet osvane u medijima, da se o njoj, o njenoj obitelji, o njenom životu sada sudi u javnosti?
Hoće li tada druga žrtva silovanja ili žrtva nasilnog partnera koja još uvijek šuti o svojem najgorem danu u životu, jer se osjeća krivom, jer krivnja je stalna emocija svake žrtve nasilja, ovakvim novinarskim napisom biti ohrabrena da se uputi u policijsku postaju?
Odgovor nije potreban, sam se nameće. Neće. A hoće li biti kažnjen policajac, sudac, novinar, vlasnik medijske kuće koji zbog dva-tri prodana primjerka novina više pritišće urednika da prisili novinara da piše senzacionalistički? Hoće li netko od njih odgovarati zato što su žrtvi "poklonili" još jedan najgori dan u njenom životu? Neće.
A takvih je priča u medijima kojima je zavladalo žutilo i tabloidizacija, nažalost, sve više. Iako se o curenju informacija iz USKOK-a govori tek sada, kad su prokazani oni na vrhu, zaštita anonimnosti običnih ljudi nikada nije bila predmet ičije brige. Identiteti žrtava nasilja, svjedoka na sudu, pa čak i maloljetnika bez imalo se skrupula javno objavljuju, a pravih sankcija za one koji su (pro)dali informaciju i za one koji su je objavili - nema.
Da takvi slučajevi nisu rijetkost, jer je stranica crne kronike svakodnevno puna opisa nasilja, a identitet žrtava se, čak i kad nema imena, vrlo često otkriva iz drugih objavljenih podataka, zna i predsjednica Sigurne kuće Istra, skloništa za žrtve nasilja, Jadranka Černjul. Ogorčena je svakodnevnim izvještajima novinara u kojima se objavljuju podaci o osobama za koje nije dokazana krivnja, a još gorim smatra otkrivanje identiteta žrtava i zaštićenih svjedoka.
- Kad je u pitanju nasilje, bilo koje vrste, a posebice seksualno, otkrivati identitet žrtve i iznositi detalje delikta za posljedicu ima da osobe ne vjeruju više u sustav. Veliki broj žena žrtava obiteljskog nasilja imalo je loša iskustva kad je u pitanju diskrecija i čuvanje tajnosti pa se osjećaju kao da ih državne institucije ne štite. Zato se obraćaju nam. Druga je stvar ako žena sama želi iznijeti svoj slučaj u javnosti, ne bi li potaknula druge žene da prijave nasilje ili natjerala institucije da bolje rade svoj posao, kazala je Černjul. (piše Maša Jerin)
VIŠE ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU