Središnji dio 7. susreta književnika hrvatskih manjina pripao je strucno-znanstvenom skupu s predstavljanjem publikacija naših sunarodnjaka u susjednim zemljama i svijetu. Tako je fra Šimun Šito Coric predstavio antologiju pisaca franjevaca iz Hercegovine, koja je upravo izašla iz tiska. Antologija obuhvaca pisanu rijec franjevaca od formiranja tzv. Prekomorske provincije 1217. godine do današnjih dana.
Govoreci o književnosti hrvatskih etnickih manjina u susjednim zemljama, ?uro Vidmarovic, inace potpredsjednik Matice hrvatske, istaknuo je da dolazi do sve veceg mrvljenja naših manjina. Tako su se Hrvati u Vojvodini podijelili na Bunjevce i Šokce, u Boki kotorskoj neki se nazivaju Perašcani, u BiH se dijele na Hrvate iz Bosne i one iz Hercegovine, a u Gradišcu na one koji su u Austriji i one u Madarskoj.
Vidmarovic je istaknuo da se treba ponašati prema maksimi da je hrvatska književnost tamo gdje god pišu i govore Hrvati, pa tamošnji pisci moraju pisati za cjelokupno citateljstvo maticnog naroda. Ako se to zadovoljavajuce ne riješi, nestat ce pisana rijec u dijaspori. Najgora je solucija zatvaranje u vlastiti geto jer tek tada jeziku i hrvatskim manjinama prijeti asimilacija. Svježi su primjeri iz Madarske i Rumunjske koje su imale brojnu hrvatsku manjinu, a sada su svedene na enklave poput Karašova u Karpatima.
Nevenka Nekic je na primjeru Lidije Weiss govorila o prozno-poetskim zapisima iseljenika. Weiss je s roditeljima krenula u Njemacku nakon završetka gimnazije. Obrazovala se za arhitekticu, ali se nikad nije odrekla pisane rijeci, koja joj je postala oslonac. Jurica Cenar iz Gradišca govorio je o stogodišnjoj tradiciji "Hrvatskih novina" i literaturi koja je u njima objavljena. Na pocetku se ovo glasilo gradišcanskih Hrvata nazivalo "Naše novine", a posljednjih pola stoljeca nose sadašnji naziv.
Robert Hajszan iz Gradišca govorio je o hrvatskim piscima u svijetu u biblioteci Panonskog instituta. Ovaj je institut posljednjih nekoliko godina izdao djela naših pisaca ne samo iz hrvatskog Gradišca vec i iz Makedonije, Boke kotorske, Vojvodine i Južne Afrike.Zdravko Luburic iz Njemacke govorio je o samoci stranaca u književnosti na njemackom i hrvatskom jeziku. Domagoj Ante Petric je govoreci o istraživackoj literaturi i novinstvu u hrvatskoj dijaspori ustvrdio da su hrvatski pisci cesto pisali o tabu temama iz novije hrvatske povijesti. Posebno su zapažene teme o progonima nakon Drugog svjetskog rata.
Malkica Dugec iz Zavidovica, prisiljena na emigraciju u Njemacku nakon Hrvatskog proljeca, govorila je o hrabrosti pisaca koji su pisali o slobodi cak i pod prijetnjama.Ljubica Kolaric Dumic, rodom iz Srijema, nastanjena u Rijeci, govorila je o 20. obljetnici protjerivanja Hrvata iz Srijema, gdje ne mogu posjetiti ni grobove svojih predaka. Andrija Petkovic, glasnogovornik crnogorske vlade, govorio je o divljoj ljepoti Crne Gore kao inspiraciji za pjesnike. Skup je s ogledom o djelovanju Hrvatsko-talijanske udruge u Rimu zakljucila Desa Blaslov Dujela.