Razvoj događaja u hrvatskoj industriji ide u suprotnom smjeru od onoga što se zbiva u ostalim bivšim socijalističkim državama, koje su danas članice Europske unije. Dok su zemlje srednje i istočne Europe u proteklom desetljeću ojačale i modernizirale svoju prerađivačku industriju, u Hrvatskoj ona nastavlja propadati, a zemlja ostaje bez radnih mjesta, potvrdilo je nedavno provedeno istraživanje Ekonomskog instituta Zagreb.
Rezultati su porazni. Prije više od dva desetljeća Hrvatska je počela tranziciju iz državnog u tržišno gospodarstvo kao treća najbogatija zemlja među novim članicama EU-a, a danas se pretvorila u drugu najsiromašniju državu Unije, primjećuju istraživači Instituta. Iza nas je samo Bugarska, a pretrčale su nas Poljska, Češka, Mađarska, Slovačka, Estonija, Letonija, Litva, pa čak i Rumunjska.
Ostale tranzicijske države, koje su nam nekoć gledale u leđa, tehnološki su unaprijedile industriju. Povećale su njezinu konkurentnost i dodanu vrijednost u ukupnom gospodarstvu. Hrvatska industrija je istodobno gubila konkurentnost. Njezini su proizvodi sve jednostavniji i primitivniji, pa se udio industrije u ukupnoj dodanoj vrijednosti smanjuje. Stoga je Hrvatska postala jedina tranzicijska zemlja u kojoj se, u proteklim dvama desetljećima, udio robnog izvoza u bruto domaćem proizvodu (BDP) sustavno smanjivao. To zabrinjava i predsjednicu Republike Kolindu Grabar Kitarović, koja svakih nekoliko mjeseci upozorava Vladu i javnost da se taj negativni trend treba preokrenuti.
Tona uvoza i izvoza ne vrijede isto
– Tona našeg izvoza vrijedi 712 eura, a tona našeg uvoza 1091 euro, slikovito je primijetila Grabar Kitarović na obilježavanju Dana poduzetnika prošle godine, upozoravajući na to da hrvatska industrija sve više tehnološki zaostaje i da ima sve manju dodanu vrijednost. Industrija i izvoz trebaju postati najjači dio našega gospodarstva. Oni moraju »postizati dvoznamenkaste stope razvoja«, ako želimo smanjiti zaostajanje za ostalim zemljama, povećati zapošljavanje i smanjiti iseljavanje iz Hrvatske - neprekidno ponavlja predsjednica.
O katastrofalnim razmjerima propadanja hrvatske proizvodnje govori podatak da je 1990. udio prerađivačke industrije u BDP-u iznosio 24 posto, a 2015. se prepolovio i iznosi samo 12 posto. Uz Litvu i Letoniju, Hrvatska je jedina zemlja u kojoj se udio visokotehnoloških proizvoda u industrijskoj proizvodnji smanjio. Umjesto modernizacije, kod nas jača udio radno intenzivnih industrija i slabije plaćenih radnih mjesta. Da su stvari dogorile do nokata, slikovito govori trgovinska razmjena s Kinom, koja je nekoć bila zaostala zemlja. Hrvatska iz Kine danas uvozi kompjutore, mobitele i visokotehnološke proizvode, a u nju izvozi kožu, sirovine i hranu.
Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, više je puta posljednjih mjeseci istaknuo da se cjenovna konkurentnost hrvatskoga gospodarstva u EU-u nakon krize iz 2008. ipak popravila. Tvrdi da je proizvodnost rada rasla znatno brže od rasta plaća. Međutim, najnovije istraživanje Ekonomskog instituta, kako rekosmo, uglavnom je demantiralo njegove navode.
Hrvatske vlade već dva desetljeća zazivaju strane investicije u proizvodnju, vjerujući da će to preokrenuti trendove. Međutim, Institut kaže da to ne mora biti tako. Sudeći prema iskustvima, strane investicije otvaraju nova radna mjesta i stvaraju uvoznu ovisnost. Ali one često ne idu u prilog ponovnoj industrijalizaciji zemlje, niti podižu sofisticiranost njezine proizvodnje. Štoviše, to što velike kompanije sa Zapada otvaraju pogone u novih članicama EU-a i uključuju ih u globalne lance dodane vrijednosti, može dovesti do smanjenja važnosti prerađivačke industrije u ekonomiji. To se događa zato što motivi investitora nisu uvijek podudarni s motivima država koje privlače investicije, kažu u Institutu.
Subvencije i porezno rasterećenje
Što može pomoći jačanju industrije u Hrvatskoj? Mogu je potaknuti državne subvencije pojedinim sektorima, kao i porezno rasterećenje, naglašavaju u Institutu. Stručnjaci pritom prednost daju poreznom rasterećenju, jer to smanjuje troškove proizvodnje i povećava cjenovnu konkurentnost svih proizvođača. Institut primjećuje da je porez na dobit u Hrvatskoj, unatoč njegovom smanjenju, ostao među najvišima u tranzicijskim zemljama. Također, prerađivačkoj industriji bitno može pomoći i deprecijacija deviznog tečaja te snižavanje kamatnih stopa, odnosno pojeftinjenje kredita, upozoravaju u Institutu. Međutim, od svih tih mjera hrvatske vlasti usredotočile su se na samo jednu. Početkom godine provele su poreznu reformu radi troškovnog rasterećenja gospodarstva.
– Porezno rasterećenje i subvencije mogu poboljšati položaj postojećih industrija. Ali to nije dovoljno za stvaranje novih industrija, kaže nam profesor Ljubo Jurčić, koji je sudjelovao na predstavljanju spomenutog istraživanja Ekonomskog instituta pod naslovom »Mogućnosti reindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva«. Naime, za nove proizvode poduzećima su potrebna daleko veća ulaganja, a za razvijanje novih industrija još veća ulaganja. Ako želimo razvijati automobilsku, brodarsku industriju, ili barem dijelove za avione, potrebno je ulagati u obrazovanje i institucije, kaže profesor.
Snižavanje poreza može biti tek prva faza poticanja industrije, upozorava Jurčić. Ono daje rezultate na kratki rok, ali na dulje vrijeme zadržava postojeću industriju. Isplativost je jedino što može pokrenuti proizvodnju. Isplativnost proizvodnje, dodaje, ne može se postići držanjem hrvatskih plaća na niskog razini, jer su ionako među najnižima u Europi. Može se to lakše postići tečajem kune, koja je precijenjena prema stranim valutama. Nikakve subvencije ili porezna rasterećenja, kaže profesor, ne mogu proizvođačima nadoknaditi gubitke ako je tečaj nacionalne valute, recimo, precijenjen 30 posto.
Treba znati što hoćeš
– No, za razvoj industrije nije dovoljno igrati se tečajem, poručuje Jurčić. Istina, zemlje poput Poljske, Češke i Slovenije su deprecijacijama svoje valute tijekom tranzicije čuvale od propasti industrije koje su naslijedile. Ali, one su imale i aktivniji odnos prema industriji. To je ono što ih razlikuje od Hrvatske. Da bi obnovila i modernizirala industriju, Hrvatska mora razvijati obrazovanje, potrebnu infrastrukturu, agencije i razvojne institucije, naglašava Jurčić.
Očito je da su Poljska i Češka, koje su među najnaprednijim tranzicijskim zemljama, za razliku od Hrvatske znale što hoće. Njihove vlasti imale su industrijsku politiku i unaprijedile su nacionalnu proizvodnju. S druge strane, hrvatske vlade su razvoj zemlje prepustile hirovima slobodnog tržišta i (stranih) investitora. Mislile su da je dovoljno investitorima »stvoriti povoljne uvjete za ulaganja«, pa će gospodarski razvoj krenuti sam od sebe. Hrvatske vlade i danas vjeruju da je dovoljno baciti mrežu i da će se ribe same uloviti. Iz državno dirigiranoga gospodarstva, kakvo je bilo socijalističko, Hrvatska je danas otišla u drugu krajnost, koja je također neodrživa. Hrvatska, njezine institucije i političari prestali su biti kreatori razvoja vlastite zemlje. (Branko PODGORNIK)