Tehnomontova Marina Veruda u Puli vec tri godine ima najskuplju koncesiju u državi iako prave razloge za to nije uspjela saznati do danas. Upoznat s tom cinjenicom, pulski gradonacelnik i saborski zastupnik Boris Miletic na posljednjem je aktualnom satu u Saboru upitao premijerku Jadranku Kosor može li poduzeti nešto da bi to poduzece, koje zapošljava 600 radnika, bilo u ravnopravnom položaju spram ostalih marina u Hrvatskoj, a ona mu obecala izvidjeti situaciju i izvijestiti ga o tome.
Da bi se bolje razumjela cijela problematika direktor Tehnomontove marine Sean Lisjak vratio se natrag u povijest.
- Marina Veruda postoji od 1977. godine, iako u nešto drugacijem obliku nego danas. Dana je na upravljanje i korištenje Tehnomontu radi izgradnje nauticke luke, što je i bilo predvideno prostornim planovima. Ugovorom o privremenom korištenju, što bi bio danas koncesijski ugovor, taj je prostor dan Tehnomontu na 30 godina, tocnije do 31. prosinca 2007. Uslijedio je period u kojem je Tehnomont kupovao okolna zemljišta zbog izgradnje infrastrukture i objekata koji i danas postoje. Izgradivali su se molovi te je marina rasla u mjeri u kojoj su to dozvoljavala financijska sredstva, prica direktor Lisjak.
Oduzeli im zemljište i - nikom ništa
Stvaranjem nove države donesen je i novi Zakon o pomorskom dobru kojim su definirane njegove granice. Tijekom 1999. Tehnomont marina Veruda sklopila je ugovor o koncesiji s Vladom RH, konkretno s Ministarstvom mora. U tom ugovoru cijena koncesije po cetvornom metru zauzete površine iznosila je 0,7 kuna po kvadratu, što je bio fiksni dio, te još dva posto od ukupnih prihoda u poslovnoj godini kao varijabilni dio.
- U 1999. ponovno su utvrdene granice pomorskog dobra i tada je prostor na podrucju marine obuhvatio znatno šire granice nego što je to bilo 1977. Medutim, marini je tim granicama oduzeto ono što je Tehnomont u meduvremenu kupio i na cemu je gradio, jer je po sili zakona to postalo pomorsko dobro. Pitanje naknade za izgubljenu imovinu nikada nismo razriješili, niti smo dobili obeštecenje za ulaganja. Apsolutno ne osporavamo zakon u smislu stjecanja vlasništva na pomorskom dobru, ali marinu treba obeštetiti. Osim toga, dogodilo se da je tim ugovorom iz 1999. koncesija produžena za osam godina, dakle do 2007., koliko je vrijedila koncesija iz 1977., što takoder smatramo nekorektnim buduci da su nam povecali granice pomorskog dobra i nisu nam priznali ulaganja u izgradene objekte koje nismo uspjeli amortizirati, kaže nadalje Lisjak.
Dvije godine prije nego što je istjecala koncesija Tehnomont je zapoceo intenzivne progovore o njenom produžavanju da bi mogao realizirati planirani program, ulagati dalje i proširivati kapacitete.
- U listopadu 2007. dobili smo od Ministarstva mora novi rok za koncesiju do 2037. Dakle, uvažili su novih 30 godina i to na temelju studije opravdanosti svih ulaganja koju smo im dostavili. Medutim, s tim u paketu stigle su nam i nove cijene koncesije - fiksni dio je s 0,7 kuna narastao na 10 kuna po cetvornom metru, a varijabilni s dva na cetiri posto. I otud racunica da su nam fiksni dio koncesijske naknade uvecali za 1.429 posto, što je 14,28 puta veca naknada, a promjenjivi dio je udvostrucen, odnosno povecan sto posto. To znaci da kroz fiksni dio od 10 kuna po kvadratu za ukupno 180 tisuca kvadrata godišnje placamo 1,8 milijuna kuna, a varijabilni nam se krece oko milijun kuna, tako da godišnje uplatimo i do tri milijuna kuna na ime koncesije, veli Lisjak.
Umjesto odgovora - inspekcijski nadzor
Ugovor je, kaže, ipak potpisan pocetkom 2008. uz odluku da se nastavi pravna bitka.
- Tražili smo, i tada i kasnije, obrazloženje za takvo povecanje, pokušavali dopisima dokazivati i argumentirati da nam smanje koncesiju te da je to udar na našu likvidnost i poslovanje, ali odgovor nikad nismo dobili ni od Državnog odvjetništva, a ni od ni od dvaju ministarstva - mora i financija. Medutim, poslane su nam razne inspekcije i nadzori. To je trajalo sve do lani kada nam je financijska policija došla u sijecnju i ostala devet mjeseci. Tada smo shvatili da nemamo više ni snage ni mogucnosti, a ocito ni lobiste koji bi se zauzeli za nas. Stoga smo odlucili obratiti se gradonacelniku Mileticu i neizmjerno smo mu zahvalni za njegovu intervenciju u Saboru. Nadamo se da ce biti vidljivih rezultata, kaže direktor Lisjak.
Usporedbe radi, kao clan Vijeca udruga marina, navodi da je potražio i nigdje nije našao neku drugu marinu na Jadranu koja ima takve uvjete i takve cijene koncesije.
- Dapace, ostali smo dodatno iznenadeni cinjenicom da su pojedine marine koje su takoder 2007. godine tražile produženje koncesije dobile nove koncesije po starim uvjetima ili tek neznatno korigirane u smislu da placaju pet kuna po kvadratu i tri posto prihoda, što je još uvijek daleko manje nego što je nama nametnuto. Doista želimo znati zašto smo jedini na takav nacin kažnjeni. U nekoliko navrata odgovorili su nam da je to "možda i nekorektno, ali nije protuzakonito". Pritom su se pozivali na nekakvu uredbu koja to dopušta, ali ona nije nigdje drugdje primijenjena, zakljucuje Lisjak. (Piše Sandra ZRINIC TERLEVIC)
Država je trebala riješiti imovinskopravne odnose
Kada su 1999. godine proširene granice pomorskog dobra obuhvaceni su
objekti koje su gradili Tehnomontova marina i ostali poslovni subjekti
kao što su Brodokomerc, Ina, Puljanka...
- Država nas tereti da smo pravne odnose trebali riješiti s njima,
što jednostavno nije tocno. Država je trebala izvlastiti taj prostor i
osloboditi ga od osoba i stvari te ga tek tada dati nama na upravljanje,
što je ona propustila uciniti. S obzirom na to da država nije izvršila
izvlaštenje, oni nisu napustili te objekte i sada ih svojataju. Nas se
tereti da nismo to riješili, što je, jednostavno receno, prebacivanje
odgovornosti jer država, koja je morala, nije to ucinila kada je bilo
vrijeme, kaže Lisjak. Dodaje da je pomorsko dobro s prijašnje granice,
koju cini današnja cesta, prošireno i na šumski dio gdje se nalaze
parcele privatnih osoba. Te su osobe, kaže Lisjak, tužile marinu misleci
da im je ona oduzela parcele, iako su trebali tužiti državu koja ih je
trebala obeštetiti za iznos zemljišta.
- Privatne osobe sada i tuže državu. Mi smo ih u meduvremenu bili
spremni obeštetiti te privatne osobe, ali da nam se shodno tome umanji
iznos koncesijske naknade. Odgovor iz ministarstva je bio vrlo kratak i
glasio da se sredstva iz državnog proracuna ne mogu kompenzirati. Tužbe
su i dalje aktualne, problem nije riješen i tako prolaze godine, kaže na
kraju Lisjak.
Ministarstvo bez odgovora
Placa li Tehnomontova marina najskuplju koncesiju u državi? Zašto je
upravo za tu pulsku marinu odredena koncesija od 10 kuna po cetvornom
metru zauzete površine i cetiri posto od godišnjeg prihoda? Koliku
koncesijsku naknadu placaju marine u sustavu ACI-ja, primjerice ona u
Puli?
Koliko iznosi najskuplja koncesijska naknada u Hrvatskoj i za
koju marinu, ako izuzmemo Marinu Veruda? Nije li država trebala
izvlastiti firme koje su gradile na pomorskom nakon što je utvrdena
njegova granica, a prije no što je Tehnomontu dala marinu u koncesiju?
Zašto Tehnomont nikada nije obeštecen za ulaganja koja je izvršio na
pomorskom dobru?
Sve su to pitanja koja smo u cetvrtak uputili
Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, no u uredu glasnogovornice
nam je receno da tek tijekom današnjeg dana možemo ocekivati odgovor.
(B. Ž.)