Zaprepašćujuće odgovore na naizgled banalno pitanje "što je istarska kuća?" dao je u svom predavanju u sklopu večernjeg programa festivala Sedam dana stvaranja u srijedu, predsjednik Društva arhitekata Istre Emil Jurcan.
Najprije onaj najčudniji: "istarska kuća" kao tipološki pojam u arhitekturi zapravo ne postoji, jer se po svojim estetskim i tehničkim elementima ne razlikuje bitno od kuća u susjednim mediteranskim regijama, poglavito u Hrvatskom primorju, u slovenskoj Istri i u jadranskom dijelu sjeverne Italije.
Zatim jedan također čudan: pojam "istarska kuća" se u posljednje vrijeme uvriježio ponajviše na tržištu nekretnina, kao skup kriterija koji zapravo čine manje važne detalje, ali zahvaljujući tim kriterijima, "istarska kuća" postiže veću cijenu nego primjerice "dalmatinska kuća". Ti su "kriteriji", primjerice, krov na dvije vode, baladuri, kamene jerte na prozorima i vratima, te obavezna pergola, ali njih nisu ustanovili ni arhitekti ni etnolozi ni povjesničari umjetnosti, već trgovci nekretninama.
A zašto "istarska kuća" više vrijedi nego "dalmatinska kuća"? Zato jer se, smatra Jurcan, u pojam, brend ili čak fetiš "istarske kuće" - investiralo, a pogotovo je uspješnu promidžbu doživio patriotski kontekst "istarske kuće", doveden u usku vezu s "pripadnošću tlu". Širu kontekstualnu potragu za promišljanjem istarske kuće (za rad koji priprema i koji bi trebao biti objavljen) Jurcan je morao provesti jer je u svom istraživanju naišao na vrlo malo stručnih arhitektonskih radova o toj temi.
Među rijetkima takvima ističe se ljubljanska doktorska disertacija Maria Perose, arhitekta iz Buja, naslovljena "Kontinuitet stambene arhitekture Istre", međutim usprkos tom radu Jurcan smatra da kontinuitet istarske kuće ne postoji, pogotovo ne od Ilira kao što Perosa tvrdi. Stoga je teoretiziranje o pra-nastanku načina gradnje istarske kuće tek mit, smatra Jurcan, priznajući međutim da nije konzultirao etnološku literaturu o ovoj temi, a zanimljiva rasprava koju je nakon svog izlaganja poveo s publikom pokazuje da se na tu temu može još mnogo toga reći.
U nastavku večeri voditelj festivalske glazbene radionice, Australac Trevor Brow, održao je glazbeni performans na saksofonu, a zatim je uslijedila projekcija kratkih filmova iz produkcije Kinokluba Zagreb. Prikazani su filmovi "Višak popušim sam" Zorka Sirotića, "Binary pitch" Vladislava Kneževića; "Granje i korijenje" Nikice Zdunića, "Mosh mislit" Nevena Dužaneca, "The runner" Tome Zidića, "Hrvatska djevica" Sunčice Ane Veldić, "Dota" Petra Zlonoge i "Roza - teološki film ceste" Višnje Vukašinović. Večer je završila glazbenim performansom "Henry". (Davor ŠIŠOVIĆ)