Zašto je "Halimin put" promašio Oscara

Olga Pakalović u "Haliminom putu"
Olga Pakalović u "Haliminom putu"

Ovih dana smo konačno saznali tko (ni)je nominiran za Oscare, a u rubrici odbačenih su i naš "Halimin put" Arsena Antuna Ostojića, kao i BiH "Epizoda u životu berača željeza" Danisa Tanovića. Hrvatska komisija će očito nakon još jedne poruke iz L. A.-a morati malo više poraditi na tome da ne podilazi Akademiji tuđim idejama i da konačno shvati da je igranje na bosanske teme istrošena matrica, što najbolje govori originalan Tanovićev BiH predložak sa socijalnim odmakom koji također nije uspio.

Iako se Ostojićevom filmu u zanatskom i emocionalnom smislu nema što predbaciti pa ako uzmemo u obzir da je lani bio naš najnagrađivaniji film u svijetu, s čak nekoliko nagrada publike na važnim festivalima, kao što je i krenuo u svijet s 59. Pule i s "preporukom" da je u Areni nadmoćno osvojio nagradu publike Zlatna vrata - s ocjenom 4,86, do sada najvišom koju je publika u Areni dala nekom filmu - očito sve to nije dovoljno da se Halima poistovjeti s hrvatskim kockicama.

No, da smo ipak gajili neke nade nakon što je film nagradila i publika u Los Angelesu na South East European Film Festivalu (SEEfest), s impresivnih 4,9, čime je Ostojićev film ušao u anale s najvećom ocjenom u povijesti SEEfesta, teško je poreći. Jedno je sigurno, 2. ožujka hrvatska ekipa neće se naći na dodjeli ni u publici koja nestrpljivo čeka ono: "Oscar goes to…".

Ostojiću je satisfakcija već i to da je bio čak triput u prilici da se natječe za nominacije za Oscara - za film "Ta divna splitska noć", svoj crno-bijeli prvijenac iz 2004./2005., ali i za drugi "Ničiji sin" iz 2008./2009. - oba sa snažnim hrvatskim pričama i okruženjem, ali bez uspjeha, a nastavilo se evo i "Haliminim putom" koji je zapravo sto posto bosanskohercegovačka tema i ambijent.

Zanimljivo je prije daljnje analize ovog hrvatskog iskustva s BiH temom - što je već jednom dovelo do Oscara "Ničijoj zemlji" Danisa Tanovića 2001., kada je ovaj bosanskohercegovački film s hrvatskim glumcima Reneom Bitorajcem i Filipom Šovagovićem, kao i Brankom Đurićem, naturaliziranim Bosancem u Sloveniji, osvojio 74. po redu zlatni kipić - zakopati malo u psihu ovdašnjih autora koji u svojoj opravdanoj težnji do vrhunca filmske slave i nagrade pribjegavaju stereotipima i predodžbama o onome što Amerika percipira (ali više ne) na ovim prostorima kao najprihvatljiviji model za nagrađivanje.

Što prije shvatimo, kao što je to već prihvatio i sam Tanović, da ova regija ili "region" nije više ona Oscarom nagrađena "ničija zemlja" koja će svakog trena eksplodirati, već da je dio Europe i pod plaštom NATO-a, lakše ćemo pronaći modus po kojemu ćemo birati buduće hrvatske filmove u trci za Oscara. Ako Danci mogu napraviti najkomediju Europe, ne vidim razloga zašto Hrvati ne bi mogli konačno pronaći svoje izgubljene sinove negdje u Americi, a ne u Bosni. (M. ĆURIĆ)

CIJELI TEKST PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU


Podijeli: Facebook Twiter