Sinocnji dogadaj u potkrovlju bivše tiskare opravdao je najave da je rijec o jedinstvenom umjetnickom cinu koji je s pravom nagradivan na renomiranim svjetskim kulturnim adresama. Njegov doživljaj multipliciran je iznimno aktivnom i znatiželjnom publikom koja je te veceri spremno kroz malu rupu ulazila u zacudan, unutarnji svijet impozantne instalacije stvorene od cak 30 kilometara trake selotejpa.
Vecina opreznije i cetveronoške, a rijetki slobodni, poput bržeg pauka, gibali su se u toj pomjerenoj, prozracnoj i cvrstoj prostornoj instalaciji hvaljenog umjetnicko-dizajnerskog kolektiva Numen/For Use (Sven Jonke, Nikola Radeljkovic, Christoph Katzler). Instalaciju u Puli izveli su Ante Krizmanic, Krešimir Pauk i Miran Križanic, izgradivši instalaciju organskog oblika.
Magican arhitektonski prostor
No, nije suština u vanjskom, doduše iznimno atraktivnom vizualnom doživljaju tog gigantskog pauka, vec u fizickom doživljaju posjetitelja koji ulaze i postupno otkrivaju unutrašnjost, nakon cega se vanjska skulptura pretvara u magican arhitektonski prostor. Impresivno je to što za unutarnjeg obilaska, puzanja i ispitivanja, traje višeslojna fizicka, emotivna, psihologijska dinamika, k tome nimalo neugodna, uz tek pocetni oprez zbog straha od propadanja.
U etericnom prostoru unutar instalacije gubi se svaka veza s potkrovljem ex tiskare. U unutrašnjosti ove instalacije gube se te tri osnovne prostorne dimenzije i stvara se unikatan prostorni doživljaj, uz to stvoren jeftinim materijalom - selotejpom.
Posebno je zanimljivo i duhovito što su se ljudi unutra medusobno pozdravljali i otvoreno komunicirali iako se ne poznaju, što nije slucaj izvan instalacije, kada se mimoidu u gradskoj svakodnevici. Zajedno na pravom mjestu dijelili su nešto dobro, no otvorenosti je kumovalo vjerojatno i to što su se kao "ratni drugovi" našli u necem nepoznatom.
Bilo je tu i humora, pa je jedan instalaciju povezao s maternicom, da bi drugi sa strane duhovito dodao: "A ništa, idem onda i ja u p. materinu".
U ostatku je veceri dobru glazbu puštao DJ Borut, a prikazivane su i fotografije Igora Zirojevica snimljene tijekom pet dana postavljanja instalacije. Dogadaj je organizirao Audioart festival, a vrlo je pohvalno što su se u 220 sati dugi rad ukljucili i ucenici pulske Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Sve je te veceri bilo zaokruženo, smisleno i jako dobro.
Zli trio oduševio
Zvukovi samog lijepljenja selotejpa poslužili su kao glazbeni input
braci Alenu i Nenadu Sinkauzu iz grupe East Rodeo te Vedranu Peternelu,
koji su se za ovu priliku okupili u - Zli trio. Njihov 20-minutni
glazbeni intro prije otvaranja potkrovlja i prezentacije instalacije
oduševio je prisutnu publiku.
S puno emocija, toplo i iskreno, bez pretencioznog i hladnog
eksperimentiranja koje su uoci nastupa ocekivali pojedini skeptici, Zli
trio je s puno duha transformirao zvucni zapis instalacije u
artikuliranu audioformu. Nenad je nožicem strugao po gitarskim pedalama, kreirajuci loopove
koji su, pak, tendirali zvukovima potezanja trake selotejpa koje je
snimio i u efektne samplove pretvorio Vedran na racunalu. On ih je u
real timeu dekomponirao, usporavao, ubrzavao i nadopunjavao drugim
zvukovima, pa tako i onima s umreženih pojacala brace Sinkauz.
U
uskladenom i razigranom triju, Alen je svirao duge, melodicne bas
linije, dok je Nenad prislonjenim kontaktnim mikrofonom na vratu
izvodio neartikuliranu, ali dojmljivu verbalnu prezentaciju
instalacije. Ovaj njihov originalan zvucno-instrumentalni dokument
izmamio je velik i iskren pljesak publike.