Boris T. Matić je nakon Motovun FF i Zagreb FF pokrenuo još 2009. i jedan neobičan projekt - "Zagrebačke priče" - omnibus koji obuhvaća kratke igrane filmove i do desetak autor, a ove godine u Pulu je stigao s trećim pričama i sa šest režisera te zajedničkom temom - Praznici i Blagdani.
Prije svega tu je ponovni povratak još do kraja ne realiziranog, ali vrlo nadarenog, Ivana Salaja s "Danom otpora", potom "Praznik demokracije" Petra Oreškovića; "Goranova ulica" Matije Vukšića; "Na tri kralja" Vlatke Vorkapić; "Orah" Danila Šerbedžije i "Munja" Radislava Jovanova Gonze. Ili, imamo tri blagdana - riječ koja ide uz važne crkvene datume - (Vukšić i Vela Gospa; Vorkapić i Tri kraja te Šerbedžijin Uskrs, a tri su pak praznika - termin za važne državne datume - (Salaj i Gonzo 1. maj, te Orešković Dan antifašizma-izbori.
Dakle, ponešto se i naučilo u razlikovanju pojmova, a vrijeme je evo i da se već mogu uspoređivati nastavci, pa neka treći i ostane na tom mjestu, ali svakako zahvala na Salaju, koji je svoju zagrebačku crno-bijelu priču s Puljaninom Borkom Perićem, te Filipom Križanom, Franjom Dijakom i Ivanom Rushaidt, smjestio u Gajnice, izvukavši tako propalu generaciju u predgrađe gdje su parole glasnije, ali nema graha kao u centru Maksimira. Šerbedžija se nakon dugo vremena vratio s posvetom pokojnoj majci i gotovo cijelu familiju okupio oko uskršnjeg stola, u svom domu, dovoljno da u sebi pronađe potisnute emocije (Uskrsnuće), a sve pojačavaju i zvukovi KUD Idijota i opet nevjerojatna gluma Živka Anočića. Očito Danilo sprema novo otkucavanje sati, ovaj put u Zagrebu a ne Lici.
Da blagdan nije uvijek sretno okupljanje obitelji pokazala je Vorkapić kroz susret majke prostitutke (Ksenija Marinković) i kćerke koju je također podvodila (Judita Franković) na Tri kraja i uz dvije posrnule žene - i nove majčine mušterije. Puljanka Jasna Žmak je scenaristica Gonzinog filma o paru koji "slavi" radno u smjenama 1. maj (Jelena Lopatić i Jerko Marčić), a kada im netko ukrade voljeni bickil, jedino prijevozno sredstvo, Munju će im nadoknaditi usamljeni susjed (Mate Gulin) koji će im pokloniti svoj bicikl, pa je ta poruka dobročinstva ujedno i praznik i blagdan, dok se Vukšić za Velu Gospu preispituje kroz lik djevojčice (Mia Rendić) koliko smo senzibilni prema onim s hendikepom, dječak u kolicima ne može ni u park ni u crkvu na misu (Juraj Čižić), da bi Orešković sve to preispitao kroz jedne izbore 22. lipnja, u kojima netko očekuje praznik demokracije (Tihana Lazović) a drugi priliku za nove pobune (Pjer Meničanin i Enes Vejzović).
Ono što je zajedničko ovim pričama je ipak neki nagoviještaj optimizma koji se negdje prožimlje, a Matić za četvrto izdanje najavljuje upravo tu temu koja će opet donijeti nove autore i ideje. Ako vas podsjetim da je recimo baš ovdje Lana Barić iskočila u orbitu, Jurić s režijom (kod Šerbedžije u "Orahu" pokazao i da zna glumiti), kao i Ištvanić, Nuić, Mirković i još stotinjak glumaca i pedesetak scenarista i režisera, onda je već i to nagrada vrijedna svake pažnje. Ipak, izdvojio bih Salajevu otuđenost i od grada i od praznika, kao i scenografiju Zagreba kao ukupne slike Hrvatske, ali i Šerbedžijin "povratak" za obiteljski stol kao iskrenu ispovijest i Aničića s onog svijeta.
Zamijetih, onako usput, da je valjda jedino ime na svim špicama, ujedno i poveznica svih priča, Josip Ivančić kao drugi asistent kamere, od izvrsnog crno-bijelog u boji Jesenkovića, do Vučinovića u "Orahu" i "Munji". Borut Šeparović i njegov Montažstroj u filmskoj smislu su debitanti, a film je ipak u odnosu na ples i kazalište malo zahtjevniji medij. Naime, dok plesom i glumom oči u oči s publikom komuniciraš takorekuć dahom, sve to na film za nas radi kamera, pa se ne može desiti ni jedan slučajan kadar, već itekako isplaniran i izrežiran svaki pomak svih elemenata - od ideje, kamere, scenarij, glume, zvuka, do slike i konačno cjelokupnog režijskog postupka.
Očito je Šeparović toga itekako bio svjestan pa nije prenosio predstavu na film, dakle dokumentirao materijal, već je eksperimentirao i nanovo predstavio generaciju +50 na filmu, gdje oni više nisu glumci u predstavi, već na filmu, kao i sam Šeparović u ulogama scenarista, režisera, art direktora i producenta. Na kraju smo dobili zapravo zanimljiv hibrid igrano-dokumentarno-eksperimentalnog filma kojega treba najaviti i kao mali hrvatski doprinos svijetu kinematografije i kao prijelaznu fazu Pulskog filmskog festivala od igrane na ostale forme i žanrove.
Bez obzira na samu predstavu i iste protagoniste, dobili smo zapravo igrani film, isti onaj kojega Juka u svom filmu naziva "Zatočenicima sreće", samo što smo ga na kraju ipak vidjeli u montaži Jana Klemschea. Možda mu treba posveti malo pažnje i strpljenja kod gledanja, ali mu se ova filmska originalnost svakako isplatila, kao što je postigla i onaj osnovni cilj - svi s dijagnozom +50 nisu potrošeni. Računajte na nas! (Mate ĆURIĆ)