Zoran Mušič rođen je u Bukovici, kraj Gorice 1909., a umro je u Veneciji 2005., gdje ga je supruga Ida pokopala kao Zorana Musica, s istim imenom, ali i prezimenom koje je nosio cijelog života. U Galeriji Adris u Rovinju do 31. listopada otvorena je izložba Zorana Mušiča, a tim povodom razgovaram s Igorom Zidićem, kustosom izložbe, koji je u mnogo čemu zaslužan što je hrvatska javnost upoznala ovog jednog od najvećih i najznačajnijih slovenskih i europskih slikara XX. stoljeća.
Dva najveća i najznačajnija slovenska slikara, Gabrijel Stupica i Zoran Mušič, prvi kao personifikacija Slovenca od rođenja do smrti, a drugi kao etnički Slovenac silom prilika izgnan i udomljen u Europu kao širi dom, ali sa snažnim osjećajem pripadnosti svom narodu, jeziku i tradiciji ("O njegovoj narodnosti nije bilo prijepora", piše u katalogu izložbe Zidić, citirajući samog slikara za njihova susreta u Veneciji početkom '90.-ih: "Slovenac sam, pa moji stari su Slovenci. Slovenac u Italiji"), predstavljena su široj javnosti i kritici baš u Galeriji Adris u ovih njenih 15 godina promoviranja onoga najboljega u hrvatskoj moderni kroz četrdesetak velikih izložbi.
Slikar i poliglot
Stupica nešto ranije, a Mušič sada, u trenutku kada se Europa komeša slično onim previranjima koja su mu zauvijek obilježila život i stvaralaštvo. Pitam stoga Zidića čiji je zapravo Mušič slikar?
- Slovenac u Zagrebu, Babićev Španjolac, Europljanin iz Perzije, Bizantinac iz Venecije, Dalmatinac s Krasa, Mlečanin iz Pariza, Parižanin, kao prvak École de Paris - odasvud. On sam je, gotovo posprdno, ili posve formalistički, odgovorio da je talijanski slikar, jer ima(m) talijansko državljanstvo, talijansku nacionalnost od 1918. u Italiji i Francuskoj, ponešto, nažalost, i u nacističkoj Njemačkoj, ali je bez sumnje slikar i poliglot kojemu su slovenski, hrvatski, talijanski i njemački jezik gotovo bili dio odgoja i obrazovanja, a francuski, španjolski i engleski logične nadogradnje, ali je Mušič usto proživio više od šest desetljeća, od 1943. do smrti 2005. sve nedaće koje su ga pratile na tom putu.
Kada je sredinom '90.-ih dobio, konačno, nakon svih prijepora i progona iz vlastitog zavičaja, najznačajniju slovensku nagradu za slikarstvo, onu Jakopičevu, novinarka ga je pitala kako na to gleda, a on joj je odgovorio: "Vjerojatno zato da postanem i slovenski slikar!".
- Čini mi se da danas nema boljeg izbora koji bi u jednom povezao labave slovensko-hrvatske odnose, ali i podsjetio na ono što je u prvom susretu s Vama rekao o Zagrebu i tadašnjoj Europi.
- Da, kada sam ga upoznao, nakon što sam 1991. u Studiju 57 u Dubrovniku kod Avde Čimića postavio njegovu izložbu, prije toga je '90. velika retrospektiva iz Klagenfurta prenesena u Klovićeve dvore u Zagreb, u njegovu domu u Veneciji rekao je doslovno ovo: "Zagreb je imao sjajno kazalište i brojne Slovence, glumce i pjevače u njemu… i to je bio neki pokazatelj da ste kao kod kuće, među svojima, lahko smo se snalazili, jezik brzo učili, nije prema nama bilo nikakvih predrasuda, naprotiv… bili smo dobro primljeni.
Vredni Slovenci - tako se govorilo. Išli smo na velike i važne izložbe kakvih u bližem okružju više nije bilo: ni u Sloveniji, ni u onom dijelu Italije koji je meni bio blizak, uskoro ni u Njemačkoj, ni u Austriji. U Zagrebu je Babić priredio veliku izložbu Georga Grosza, kojemu je to bio oproštaj s Europom, odskočna daska za Ameriku. Ljudi su bili solidarni, Grosz je više crteža, akvarela i grafika u Zagrebu prodao. Bili su tu Krleža, Hegedušić; nama je Zemlja bila naročito zanimljiva, ticala se i slovenske kože… znate kakvi su mladi ljudi: žele odmah izliječiti društvo, popraviti svijet…
Voljeli smo Zagreb, a on nam je to uzvraćao. Mi, slovenski študenti, đaci - svi smo poprimili nešto građansko, tada zagrebačko, jer to nije bilo nametljivo; nismo osjećali da nas itko na išta sili… Ah, kad imate profesora kakav je bio Babić, onda od njega ne učite samo slikati, nego s njim učite i živjeti. Tako je Babić, prije mene, orijentirao i Šimunovića. Motiku je, pak, uputio u Pariz, njegov je poticajni svijet bio ondje. Čitao je naše senzibilitete, davao je študentima sve od sebe, a nikoga nije učinio malim Babićem, premda je na sve nas utjecao. To je kolosalno… biti tako jak, a ne nametati se, nego izvlačiti iz mladih ljudi ono najbolje u njima, navesti ih da progovore svojim jezikom...". To vam sve govori, kaže Zidić.
- Znači li to da mu je Hrvatska bila veće utočište od rodne Slovenije?
- Najbolje je da na to odgovorim na Mušučev način, od Babića do Korčule, od Istre do Dubrovnika. Naime, nakon njegova povratka iz Španjolske krajem 1935., gdje ga je Babić uputio da uči u ozračju Goyje i kopirajući te majstore najbolje će dokučiti svoj slikarski jezik, a dočekao ga i vodio Šimunović, koji je već gore također po nagovoru Babića, vraća se na Korčulu gdje je boravio godinu i pol i otad nastaje možda u cijelom njegovu opusu, uz onaj venecijanski dio, najveći dio radova vezanih za Dalmaciju i Istru, a najstariju sliku iz toga perioda, "Korčula" iz 1937. je u vlasništvu Moderne galerije.
Također, nakon što je '45. morao bježati iz Slovenije preko Gorice u Italiju, označen kao klerofašist, filofašist…(ponajviše stoga što je nekoliko njegovih reprodukcija, uz dva članka o slikarima Arthuru Tosiju i Filippu de Pisisu, objavljeno u Deutsche Adria Zeitungu, 1944.), a samo zato jer se živ vratio iz Dachaua, pa je s nizom drugih intelektualaca bio prozvan i na meti tzv. Dachauških procesa i suđenja, ne više kao domoljubi i antifašisti, nego kao agenti Zapada, o čemu mi malo znamo, sredinom '50-ih baš u Zagrebu prvi put izlaže 1956. nekoliko svojih danas svjetski poznatih crteža "Nismo posljednji" iz Dachaua. Naime, tada je tek dobio vizu da može kao talijanski državljanin u Jugoslaviju.
Kasnije, 1995. za našeg susreta kod njega u atelijeru, Modernoj galeriji je poklonio jedan svoj autoportret, koji krasi katalog ove izložbe, ali i osam grafika iz Dachauškog ciklusa, kojega je on sedamdesetih i osamdesetih razvio u cikluse slika muke i patnje, što je svijet itekako shvatio i prihvatio te mu je to omogućilo svjetsku slavu. Inače je njegov opus golem; od crteže i grafika do slika, a ova izložba od 38 slika je isključivo onaj "hrvatski rukopis", ono što Hrvati imaju i čuvaju, a mislim da je ukupno riječ o preko 50 slika u vlasništvu hrvatskih ljudi i galerija. Dva rada su iz riječke Moderne galerije. Od svega pomalo, jedan solidan i velik presjek na maloj izložbi. (Mate ĆURIĆ)
OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU