Živjeti bez obaveza i planova, vjecno na putu, bez stalnog posla, slobodno, uzbudljivo, dan za danom, uvijek sa spremnim ruksakom u jednoj ruci, a putovnicom u drugoj. Takav život kakav mnogi sanjamo, ali zbog straha od napuštanja sigurne luke rijetki ostvarujemo, živi Nikola Vucetic 26-godišnjak iz Peroja.
Iako je u posljednjih devet godina proputovao gotovo cijelu Europu i Sjevernu Ameriku i premda teško može duže ostati miran u svom rodnom gradicu, Nikola objašnjava da nije putovanje po sebi ono što ga nagoni da krene na put, vec dolazak na novo, drukcije mjesto.
"Zadnjih devet godina živim za trenutak, proputovao sam dosta svijeta, ali nije mi važno samo putovanje, vec upoznati se s ljudima, obicajima, a time upoznati i sebe u novim situacijama. U svakoj se zemlji, u novim susretima drukcije doživljavam, u svakoj se državi drukcije ogledavam, upoznajem. Nova država, novi ljudi, to su moja zrcala", objašnjava Nikola.
Preko organizacije CCUSA koja zapošljava studente u SAD-u, cetiri je godine proveo u mjestu Jackson Hole, u Wyomingu gdje je vodio umjetnicku galeriju. Kao stipendista je putem Erasmusa boravio u Alicante u Španjolskoj, da nabrojimo samo nekoliko mjesta u kojima je živio.
Zadnjih godinu dana Vucetic je odlucio "pauzirati" u Hrvatskoj te se zaposlio u jednom hostelu u Zagrebu. No, ponovno je osjetio da je došlo vrijeme za odlazak. Prijavio se na program Europski volonterski servis gdje je dobio ponudu da godinu dana radi u Istanbulu kao volonter s djecom izbjeglicama iz Iraka koja su preživjela teške ratne nedace i koja se spremaju za odlazak u SAD-u ili Kanadu. S njim smo razgovarali dok se spremao na put u Tursku, zemlju koju je vec u nekoliko navrata posjetio i u cije se kontraste, bogatstvo kulture i susretljivost ljudi zaljubio.
"Ovo je na neki nacin ostvarenje mojeg velikog sna, živjet cu u zemlji koju volim i raditi posao koji sam oduvijek želio raditi. Kao klinac sam proveo mnogo vremena s volonterima iz cijelog svijeta u kampu Puntižela kada su tamo boravila djeca izbjeglice od 1991. do 1996. i gdje je moja majka tada radila. Tu energiju i toplinu koju sam dobio od mladih cijelog svijeta oblikovala me kao osobu i nadam se da cu i ja na takav nacin utjecat na te mlade živote", veli nam.
Vucetic smatra da bi se više mladih trebalo ukljuci u volontiranje i krenuti u upoznavanje novih zemalja, a upravo je EVS program prema njegovom mišljenju najlakši nacin za to. Dodaje da je dovoljno poslati mejl i odgovor stiže, a volonter nema nikakvih troškova jer je sve u potpunosti financirano preko Europske unije od samog putovanja do smještaja, hrane, škole jezika, mobitela, džeparca, osiguranja i gratis prijevoza po gradu.
"Ne želim živjeti u nekim boksovima, okvirima jer znam da nije to pravi put za mene. Ne razmišljam još o životu u Hrvatskoj. Zašto? Situacija u državi nije motivirajuca za ostanak. To mi dokazuje i ova kriza jer oni koji su bili najbolji na fakultetu, sada ne mogu pronaci posao, a onaj tko je fleksibilan, tko je spreman putovati, taj se lakše snade. Život koji sam proveo u drugim zemljama više mi vrijedi nego bilo koji fakultet", veli Nikola koji je, unatoc cestim izbivanjima, završio studij na sveucilištu u Padovi o projektiranju zelenih površina.
Objašnjava da mu nije bilo lako kada je prvi put otišao iz svojeg doma na studij u Italiji te da je na pocetku teško stvarao prijateljstva, ali onda se sve promijenio.
"Imao sam 18 godina i bio je to šok, trebao sam se prilagoditi novoj situaciji i samim time promijeniti nacin života, svoju viziju svijeta. Mnogo sam od tog dana doživio putujuci, naucio živeci u raznim zemljama. Jedno od uzbudljivijih putovanja je kada sam s grupom prijatelja s Balkana u kombiju tijekom dva mjeseca prešao SAD od zapada prema istoku.
No, najdraže mi je putovanje stopom iz Španjolske u Portugal i to ne toliko zbog dogadaja, koliko zbog onoga što sam tada spoznao. Jedne sam veceri spavao na pustoj plaži u Portugalu, nebo je bilo prepuno zvijezda i ja sam pomislio da je upravo isto takvo zvjezdano nebo iznad mog Peroja. Tada sam osjetio duboko u sebi da je citav svijet moj dom i taj me osjecaj prati i dan-danas, zakljucio je Nikola. U svoj novi dom, Istanbul, mladic iz Peroja upravo putuje.