Žminjska Bartulja najveći je "samanj", ili kako je danas uobičajeno reći pučka fešta u Istri. U ne tako dalekoj davnini sve su se današnje pučke fešte zvale "samlji", pa sam se zapravo zaputio na žminjski samanj na Bartulju. Naravno kad se krene na "samanj" treba se najprije poći na "samljišće", na stočni sajam jer to je najvažnije, to je početak naših "samlji" koji su se tijekom vremena razvili u trgovine na otvorenom. Na "samljišće" treba krenuti u jutro, dok je "blagu", stoci, svježe, "friško" dok se sunce ne podigne visoko i zapeče kasno ljetno nebo. Iako još nije vrijeme marende na "samljišću" je živo, a na prodaju se nude samo svinje za klanje uzgojene u Slavoniji i to po dvije tisuće kuna po grlu. U nešto dubljoj hladovini za sajmene stupove, kao u stara vremena, vezani su vol i krava, nedaleko njih u torovima okruženim znatiželjnicima šeću se magarci i koze. Oko vola je ipak nekako najživlje, ljudi ga promatraju i fotografiraju, ali i po licima nekolicine posjetitelja zamjećujemo kako se vodi se ozbiljna rasprava, a tema su naravno volovi, krave i sjećanja na dane prije nego su staje pretvorne u garaže u koje su umjesto volova ušli traktori.
Emil Rojnić iz Orihi, uzgajivač istarskog goveda došao je u Žminj izložiti vola Nina teškog 900 kilograma. Stasito grlo privuklo je znatiželju mnogih koji se uz njega željeli fotografirati, ali to nije bilo lako jer Nino je plah i nije navikao na ljude. Rojnić u svojoj štali trenutno drži 20-tak grla istarskog goveda. Imao je i do 50 grla, ali ih je prodao. "Ni računice", odgovara na pitanje zašto ih je prodao. Kriva je, kaže, država koja se ne drži dogovora i ne plaća poticaje. Mnogi propagiraju uzgoj autohtonih pasmina tvrdeći kako je to biznis, kažem Rojniću. "Ma kakav biznis", odgovara mi uz "kiseli osmjeh". "Uzgoj goveda je čist gubitak. Ovakvo govedo (pokazuj na Nina) godišnje pojede najmanje 10 tisuća kuna krme, a kad ga dam na klanje dobijem 10 tisuća kuna. Ča sam dobija. Ništa" kaže Rojnić. Jako je teško, nastavlja, jer nitko uzgajivače stoke ne podržava. "S početka je bilo uredu, dok smo imali dobre poticaje, ali sada? Ništa", zaključuje Rojnić. Iz prikrajka sve to sluša Antonio Nino Maras iz Marasi, imenjak Rojnićeva vola. "Stija bin van reči, da ča se tiče istarskega goveda malo se ljudi u to razumi. Ovo je jedan lipi vo (pokazuje na imenjaka), ali komisija koja več nikoliko lit ocjenjuje u Kanfanaru to ne zna, zač se ne razumi. Oni vajak rivaju svoje, a ča je liplji vo laglje ga maknu ća. Vol mora imati svoju čast kako i gospodar. Ne more vo od pet lit imati 400 kili, eli ako ima 10 lit kao da je iz Indije. Nikoliko je ljudi koji su u getu i ne priznaju nas koji govorimo istinu. To je žalosno, zač zamisto da smo kako brati mi se grdo gledamo. Samo to san stija reči", kaže Maras. Recimo da je tako, konačno na "samlju" smo gdje svatko ima pravo na vlastite komentare.
U toru poniže vola Nina Mauricio Damijanić iz Žminja, izlaže koze, ne istarske već freancusku alpinu. On drži 30-tak koza i to najviše zbog mlijeka koje je, kaže, sve traženije. U invalidskoj je mirovini koja je mala i zato mora nešto raditi da bi, od mjeseca do mjeseca, koliko toliko mogao normalno živjeti. Na Bartulji se oko njegovih koza okupljaju razdragana djeca, ali iz prikrajka sve to promatra živahni dječarac milujući magarce. Magarci su mirni, kao da dobro poznaju svog milovatelja. Naravno, kako doznajem, magarci su njegovi, zapravo od njegova oca koji nije mogao doći na Bartulju pa je poslao sina. Pavle Galant ima devet godina i 27 tovari. Magarci su ljeti, kaže, na ispaši, a zimi u štali. Na pitane što će mu toliki magarci Pavle hitro i bez ikakav razmišljanja ogovara: "Ja hi volin, Volin hi gladit, a kakovega i zaješen". Dozanjem kako su njegovi magarci mirni i kako ga nijedan nikad nije zbacio niti udario. "Ja hi iman rad", nedvosmislen je Pavle.
Čaškajući na "samljišću" približilo se vrijeme marende, a uz "samljišće" već su zaigrali pljočkari. Zauzeli su veliki dio livade, ali ne igraju s kamenim pljočkama već aluminijskim. No, uz obližnji šumarak igra se nešto drugo četiri ekipe ipak igraju, kažu po starinski, s kamenim pljočkama. Tako im je kažu draže, a i tradicija je za Bartulju zaigrati na pljočke od žminjske "groti". Prije nego su zaigrali dobro su marendali, za to se pobrinuo, a tko drugi nego vrsni kuhar Drago Jeromela, koji ima je pripremio "kapuz u ovcon za prste polizat".
Od "samljišća" prema Placu nižu se štandovi s najrazličitijom robom. Odjećom, obućom, kućnim potrepštinama, alatima, raznim poljoprivrednim proizvodima, a među njima su i poznate "Kaldirske kreke". Prema tradiciji Kaldirci su prave šljive, "kreke", prodavali upravo na žminjskoj Bartulji. Nekada su ih gonili u brentama na magarcima, a danas je to jednostavnije, dovezu iz automobilom. Marko Rabak iz Kaldira od jutra je u Žminju i prodaja, kaže, dobro ide, dan je topao, a šljive svježe, pravo osvježavajuće. Što je bolje od toga? Ne tuži se ni uvijek optimističan kovač Dragan Žufić iz Trošti, nezaobilazni sudionik Bartulje. Njegov je štand pun alata za poljoprivredu i domaćinstvo. Mnogi razgledaju, a neki ponešto i kupe. "Neki za suvenir, neki za upotrebu" kaže Žufić.
I od "Fumici" prema placu redaju se štandovi, a na Šterni oni koji nude suvenire i pripravke od ljekovita bilja. Doista, nema što nema. Ovdje se uistinu sve može nabaviti. U rijeci ljudi koja neprekidno teče od placa prema "samljišću" ili obrnuto mnoga poznata lica, prijatelji i poznanici. Kratka stanka, par riječi i tako do ručka. Pa mnogi su samo i zbog toga došli na Bartulju, jer će poslijepodne u Žminj doći dugi, željni drugačijeg druženja, zabave i glazbe koja ih očekuje "zad Kaštela" i na rukometnom igralištu. No, prije povratka otvorna vrate poznate kule upućuju poziv da i u nju treba proviriti. Po običaju u Kuli izlažu Žminjski kreativci, slikari i fotografi koji svaki na svoj način svojim izražajnim sredstvom bilježe, dokumentiraju i promišljaju svoj zavičaj, svoju Žimjštinu i sve to za Bartulju predstavljaju svojim sumještanima i svojim gostima koji se u Žminju u kojem se križaju svi putovi u Istri na Bartulji mogu opustiti i uživati u jednoj dosta jedinstvenoj pučkoj fešti. (Mirjan RIMANIĆ)