Divlje ili poluudomaceno euroazijsko voce, koje se u našim priobalnim krajevima naziva ciburi, jedna je podvrsta šljiva. U rjecniku hrvatskog jezika za tu smo vocku pronašli samo orijentalnu rijec džanarika koja oznacava krupan, okrugao, žutocrven plod šljive. U razgovornom jeziku rjecnik nudi inacicu - ringlo, a u književnom - okruglicu ili trnošljivu, stoga pustimo nejasno jezikoslovlje.
Ciburi rastu ponajviše u središnjoj i istocnoj Europi te jugoistocnoj i središnjoj Aziji. To malo grmoliko stablo doseže visinu od 6 do 15 metara, a medu prvim je vockama koje cvjetaju na proljece. Jestivi okrugli plodovi žute ili crvene boje dosegnu promjer od dva do tri centimetra. Odredene vrste cibura odlicne su za pravljenje marmelada, a ponegdje ih uzgajaju kao ukrasnu vrtnu biljku. U našim su ga krajevima najcešce jela djeca, zbog nestrpljivosti cesto nezrele i zelene. Danas je popularnost toga divljeg voca opala, pa ga se najcešce može vidjeti gnjilog na podu.