Iz devet stotina kilometara udaljenog njemačkog grada Würzburga, šezdeset godina za redom u Rabac dolazi Kaderschafka Rainer. Uvijek odsjeda kod iste obitelji, nekada Pjerine Radešić, danas njene kćeri Neve Mujanović.
U Rabac je prvi puta došao kao dijete u pratnji roditelja, kasnije s društvom, a posljednje 43 godine u pratnji supruge Hildegrund Kaderschafka te djece i unuka.
Dolazi već četvrta generacija
- Danas u Rabac dolazi i četvrta generacija naše obitelji, a to su naše dvije unuke. Zavolio sam Rabac u djetinjstvu, kasnije sam tu ljubav prenio na suprugu, a nas dvoje zajedno na dvije kćeri i sina. Znamo doći i više puta godišnje, vele nam gosti.
Rainer i Hildegrund danas su u mirovini, te lako nađu slobodno vrijeme za dolazak u voljeni im Rabac. Djeca kao i njihovi supružnici, svi su prosvjetni radnici, stoga im je najzgodnije doći oko Duhova, kada imaju slobodne dane. Najdulji boravak u Rapcu bio im je šest tjedana.
Prisjetio se početaka, kad je put od 900 kilometara bilo znatno teže prevaliti, nije bilo autoputa u Njemačkoj i Austriji, a Labin i Rabac povezivala je bijela cesta. Veli nam kako je te davne 1957. godine u Rapcu bilo svega par kuća, a najveći kućni broj bio je 35.
- Te je godine u Rapcu bilo svega 14 turista, od kojih je 8 bilo iz naše familije. Pansion sam tada plaćao 4 marke, kaže Rainer.
Danas se Rabac transformirao u pravo turističko mjesto, s brojnim hotelima i ponudom. Neva nam priča kako je njena prabaka imala jedan od prvih, nazovimo pansiona u Rapcu -Quarnaro, a ona i njena obitelj i danas njeguju tradiciju iznajmljivanja.
Na pitanje što ih to tolike godine privlači u Rabac, gosti vele da su to izuzetni ljudi s kojima njeguju dugogodišnja prijateljstva, privlači ih predivno more i dobra hrana. Posjetili su Dalmaciju i Mostar, no uvijek se vraćaju u Rabac.
-Dolazili smo i za vrijeme rata. Nazvali smo naše prijatelje i pitali ih kakva je situacija. Kazali su nam da u Istri nema opasnosti, stoga smo i tih ratnih godina navraćali u Rabac.
Jedinu zamjerku koju nam je naveo za Rabac jest nedostatak parkirnih mjesta.
-Nije mi problem parkirati na udaljenije parkiralište za dva tjedna boravka. No, onaj trenutak kad stignem u Rabac, nakon što prevalim 900 kilometara, volio bih da mogu parkirati pokraj apartmana i u miru iskrcati stvari. Srećom, u susret nam izlazi Neva kao i njeni ljubazni susjedi.
Najavili se već za iduću godinu
U Rapcu gotovo da poznaju sve susjede, nažalost, vele, mnogi su preminuli. Rainer se prisjeća kako je prije deset godina, kada je obilježio jubilej 50 godina dolaska u Rabac, imao je čast podići Plavu zastavu. Šali se kako bi bilo lijepo da mu se za stoti jubilej dodjeli parkirno mjesto.
Ove godine više neće dolaziti, no svoj su dolazak već najavili za iduću godinu, kada dolazi čitava obitelj. Direktorica Turističke zajednice Grada Labina, Radmila Paliska Kos, koja nam je i skrenula pozornost na ovaj zanimljivi par turista te dogovorila sastanak, poželjela im je još brojne dolaske u Rabac te ih darivala proizvodima lokalnog vinara. (Ivana AHMIČEVIĆ)