Cicarija se jedina u Istri može pohvaliti tradicijom zvoncara. Nazivaju ih zgoncarima, a razlikuju se od onih u susjednoj Primorsko-goranskoj županiji po tome što imaju šešire sa širokim obodom te dva zvona, dok drugi imaju po tri zvona ili poput halubjanskih zvoncara samo jedno.
"Zgoncari tjeraju zimu, vrage, se slabo, se bolesti. Zgonijo, trocajo se, delajo štraje", reci ce Cici na pitanje što rade zvoncari.
Zgoncari i divojke u kamižoteh, u starinskim narodnim nošnjama, i dan-danas u maškarama tjeraju zimu i prizivaju proljece, a kako je to bilo nekada, odlucili su istražiti u sklopu programa "Dnevni boravak i pomoc u kuci starijim osobama" Ministarstva obitelji, branitelja i medugeneracijske solidarnosti, koji sufinanciraju Grad Buzet i Opcina Lanišce.
Domacica boravka u Buzetu i onog u Lanišcu, Goranka Crnac, ugostila je u Lanišcu etnologinju iz Pazina Mirjanu Margetic, koja je sa starim Cicima razgovarala o pusnim obicajima Cicarije.
"U sklopu projekta 'Kamižot', ciji je cilj izraditi repliku narodne nošnje, održat ce se cetiri radionice o narodnim obicajima. Poceli smo s pusnim, a nastavit cemo s uskrsnima", kaže Crnac, koja je u realizaciji ovog projekta naišla na podršku Opcine Lanišce i Kluba žena Cicarije.
Pusni obicaji u zadnje su se vrijeme poprilicno izmijenili. Marijan Crnac rodom iz Podgaca kaže da ih je bilo manje i imali su puno malih zvona. Posebna skupina muških, ružno obucenih maškara, u koži od ustrojene ovce, otprilike, 1957. ili 1958. godine pod utjecajem zvoncara iz Matulji nabavlja dva velika zvona i od tada datira tradicija današnjih zvoncara.
Za vrijeme maškara, kaže Grgo Mejak iz Podgaca, cijela je Cicarija bila na nogama. Pust je bio najveseliji pucki obicaj. Muški su se oblacili u žensku, a djevojke u mušku robu. Bila je to prava fešta, a svako od cetrnaest naselja imalo je svoje pusne obicaje. Maškare su prikupljale jaja, a na šipku koju su nazivali sabljom nabadale bi mrs - pancetu ili špek.