Od zbirke pjesama "Će daž" (1983.), pa preko one nakon deset godina "Groti duša zrije" (1993.) u pravilu su se svakih četiri do pet godina redale nove zbirke, da bi nakon "Filmskih versi" (2005.) pa do "Reciklaže"(2010.) gotovo svake godine iznjedrio novu zbirku, a onda između novih knjiga, scenarija, bi rekli danas "projekata", monografija i zapisa, krajem prošle godine se vratio rodnoj Roveriji u istoimenoj zbirci "Roverija" (2014.) i evo novu 2015. započeo šesnaestom (šešnaestom) zbirkom "Dva otoka".
Nakladnik je MGC Studio Poreč, a "obučena" je s jedne strane u Murtićevu likovnu košuljicu, sliku otoka viđenu i doživljenu s vidika svog ljetnikovca u Vrsaru, a s druge (naslovnica) u Kosinožićevu foto viziju dva otoka snimljena iz zraka, najvjerojatnije iz aviona, ali i kao konstanta ovog dvojca različitih izvorišta i nadahnuća - s jednom zajedničkom ptičjom perspektivom.
"Otok je sebičan koliko i ljubav"
I kada malo bolje zaronite između korica "Dva otoka", vidjet ćete da je knjiga posvećena Edi Murtiću i Rencu Kosinožiću, s vjerom da "otok je sebičan koliko i ljubav" - kako je Orlić podnaslovio knjigu - prisjećanja na zajedničko druženje i uzajamnu inspirativnost ovog trojca koja se "trošila" za hedonističkim stolom i nadahnjivala u pogledu na porečki arhipelag načičkan otocima, od Barbarana, Karbula, Sv. Nikole, preko Lunga i Figarola, do Tri dlake i Sv. Ivna na Pučini…
Na neki način je i u tome spojio ono što je kao pjesnik bilježio u dodiru i susretu sa slikarom - fotografom, oni su asocijacija na ta dva izgubljena druga koja su zauvijek otplovila, ali držim da je prije svega ovaj svoj čudni otočki haiku (Kad pogledam bolje/haiku je otok/čaplja stala u potok) slikao vlastitim likovnim smislom i porivom koji se već dugo ne pojavljuje na platnu ili crtežu (kao u "Krokiju": Spava otok, ništa ne ište, cijela pučina žuto strnište.), ali se lako može pratiti u knjigama kroz stihove i doskočice. Baš onako kako Orlić shvaća otok kao fatamorganu; jel' riječ o hridi - goli kamen okružen morskim plavetnilom, ili zelenilom (životom) poštrapana "Oaza" (Draga mi je ta otrcana fraza, kako je otok - oaza.) na istom mjestu ali se tek tada otokom može zvati.
Netipična zbirka stihova
I stvarno, "Dva otoka" su netipična zbirka stihova, složenih versi i rima kao gotovih slika - mudrosnica - koje baš poput Murtićevih snažnih likovnih poteza i zamaha punih životne energije popunjavaju onu bjelinu između namaza boja i daje svemu toplinu dosjetke i smiraja. Orlić sam kaže u proslovu da je knjižica "razmetanje u mudrovanju, stihoklepstvu i rimi, više plemenitim mislima i druženju kroz malu pjesničku formu, minijaturu…"
Za Orlića se sve može reći osim da nema mašte i da nije u nekom stalnom putovanju, ili po njegovu "za dojti će se pojti". Ne onoj skitnju Ahasfera, ili putnika pod zvijezdama s opasnošću da prođe kroz život malen i neopažen, na što ukazuje A. B. Šimić, već skitnice u mislima koje pušta da slobodno vrludaju u potrazi za "dva otoka koja nebom brode, vremenom unatrag hode, nove priče tada se rode". Pogađate da je i ovo jedan od stihova-zapisa koji su baš poput onog "za dojti…" moto knjige.
Za onoga tko je opčinjen poslovicama, zagonetkama, pitalicama, štrigama i štrigunima i nema drugog nadahnuća do onog neuhvatljivog kojeg samo mašta može doseći. Jel' to ona Orlićeva "Amnezija" (Što zapravo jest jedina prava poezija? Otok, ushit, alkemnija, potom amnezija!), možda "Most" (Otok ne voli most, radije će glodat kost, i s Edom i Rencom se bost.), "Aureola" (Da, otok je nježna aureola, profinjen sklad od dura do mola.), ono "Sidro" koje stalno vučemo za sobom i potrebu da se za nešto i nekoga zakačimo (Otok nema sidra, otok ima jidra.)
"Ljubav" je oda Poluotoku
Teško mi je u toj navali reminiscencija ne osjeti pjesnikovu potrebu da, u najmanju ruku slutnju, da se i sam priključi toj oazi i s da sliku dva otoka ne proširi onim trećim, vlastitim, kojega iz svoje ptičje perspektive već gledaju Edo i Renco. Za tu uzajamnost, "Ljubav" je oda Poluotoku (Istarski su otočići puteni, sneni i lijeni: "Volim ih bez razloga i pokrića", to Edo Rencu priča.) I evo odgovora u "Nadi" (Na otoku nada u čežnju miriše, To što Murtić bojama riše, Kosinožić kamerom piše.), pa još samo treba dodati. A Orlić još nadahnut njima i diše i riše i piše... (Mate ĆURIĆ)