Predstava "Posudi mi tenor" u režiji Marka Jurage, produkcija zagrebackog kazališta Komedija gostovala je u polupunom Istarskom narodnom kazalištu Gradskom kazalištu Pula. Radi se o nagradivanom kazališnom komadu Kena Ludwiga kojeg je na hrvatski preveo Damir Munitic.
Radnja komedije prati zbivanja u jednoj hotelskoj sobi u Clevelandu u kojoj je glavni gost tenor Tito Marelli (Ervin Baucic), obožavateljima poznatiji kao Il Stupendo koji bi trebao odigrati ulogu Verdijevog Otela u klivlendskoj operi. Henry Saundres (Dražen Bratulic), ravnatelj opernog ansambla zapošljava faktotuma opere i njegovog osobnog pomocnika Maxa (Goran Malus) da se zalijepi za Marellija poput flastera ne bi li ga sprijecio da se prepusti porocima i zakasni na premijeru.
No, Maxov je posao težak, ako ne i nemoguc, jer se Marelli u hotelu pojavljuje s ljubomornom ženom Marijom (Mila Elegovic), a da stvar bude gora nema te osobe u Clevelandu koja se ne želi susresti s poznatim tenorom pa makar i na pet minuta. Medu njima su i Maxova djevojka Maggie (Vanda Vinter), sopranistica Dijana (Vanja Ciric), hotelski nosac (Davor Svedružic) i Julia (Dubravka Ostojic) predsjednica udruge ljubitelja opere.
U vrtoglavoj komediji koja gledatelju (pogotovo u drugom dijelu) ne da predaha, Tito Marelli popušta pred svim porocima, a buduci da Max i Saunders misle kako je od predoziranja tabletama i vina preminuo, odlucuju se da ga u izvedbi Otela zamjeni sam Max. Kako to u komedijama situacije inace biva, Marelli zapravo nije mrtav i od tog trenutka na scenu stupaju dva Otela, a Ludwig u svom kazališnom komadu iskorištava gotovo sve moguce komicne situacije koje iz te dvojnosti mogu proizaci. Scena je takoder podijeljena u dvije prostorije pa se i zahvaljujuci tome autor mogao još dodatno poigrati.
"Posudi mi tenor" koristi sve klišeje komedije situacije ili zablude, pa je osim zanimljivih dosjetki fizicke komedije (do razine slapsticka) humor uglavnom baziran na neznanju ili krivim pretpostavkama jednog ili više likova. Problem takve vrste komedije je (barem u ovom slucaju) uvod koji je predugacak, a ponekad i dosadan, no nakon što se prica zamrsi smiješni dijelovi postaju uzrocno-posljedicni, prirodni i ne isforsirani.
Jak je naglasak stavljen i na jezicne dosjetke buduci da Tito i Maria uglavnom govore na talijanskom. Prevoditelj Damir Munitic u tekst je ubacio i dosjetke koje mogu nasmijati samo hrvatsku publiku, no razina njihove uspješnosti je polovicna. Ansambl kazališta Komedija posao na predstavi je odradio profesionalno i uigrano, a komicne situacije teksta iskorištene su do maksimuma.