Pisac i scenarist Josip Mlakić gotovo je u zadnje vrijeme stalan gost Pulskog filmskog festivala i sigurna karta na koju hrvatski režiseri rado odigraju. Za sada s puno uspjeha na obje strane, od
Milića (Živi i mrtvi), Ogreste (TU), do Ištvančića?(Čuvari mostova) svi s hrpom Zlatnih arena, a ako je vjerovati Branku Schmidtu da je Mlakića upoznao tek pred premijeru u Areni najnovijeg filma obojice autora "Imena višnje", i ovaj TV film komorne atmosfere nabijen emocijama - za koje su prije svega najzaslužniji Nada Đurevska (Kata) i Ivo Gregurević (Slavko) - koji je i otvorio 62. Pulu mogao bi tim uspješnim tragom.
No, valja prije toga ipak podsjetiti na neke momente koji se nameću kod gledanja ovog filma, a prije svega je to usporedba s filmom "Ljubav", austrijskoga redatelja Michaela Hanekea, o ostarjelomu bračnomu paru suočenom s teškom bolešću, kojega su prije dvije godine nagradili u Cannesu, a potom proglasili najboljim i Američko društvo filmskih kritičara (također glumicu Emmanuelle Riva, dok je Haneke ponio titulu najboljega redatelja).
Nekako u isto vrijeme i naš Bobo Jelčić je snimio svoju "Obranu i zaštitu", u kojoj u ulogama dvoje starijih supružnika u Mostaru dominiraju Nada Đurevska i Bogdan Diklić, a prije toga i "Noćni brodovi" Igora Mirkovića, s Anom Karić i Ratkom Poličem, također u sličnoj poruci, da se ne vraćam unatrag na slične rumunjske filmove, a vidjeli smo čak i češke baš u Puli na istu temu. Zajedničko im je da na vrlo emocionalan način progovaraju o starosti i bolesti - onome nečemu što uvijek dođe i kada se ne nadama i zatekne nas u nespremnom stanju da eventualno ispravimo neke krive poteze.
Mlakićeva priča je ona tečna bosanska rečenica s malo duše, na koju smo se već bili navikli kod Sidrana, dakle dovoljno intrigantna da izazove lavinu znatiželje kako to na brdovitom Balkanu bremenitom patrijarhalnom zadatošću funkcioniraju On i Ona, a onda iz grubosti i podčinjenosti izlazi na vidjelo nešto još gore, grublje, nepodnošljivije - bolest koju (pre)kasno uočavamo i poslije čega nema povratka. Upravo je taj prijelaz Schmidt dobro ritmički posložio (zasluga i montažera Lažeta-Mršić), pa nas je zaveo, ili bolje reći uveo i pripremio na bolesno stanje demencije, koje oprašta svu Slavkovu mušku grubost, a potiče sažaljenje kod Kate oko čije se povratničke (ratom opustošene kuće i okolice) "šeta onaj Nijemac Alzheimer".
Tako smo istovremeno dobili dva rakursa ove priče; našu sliku odnosa muškarca i žene za opći okvir bolesti (prvi ju opisao psihijatar Aloysius Alzheimer 1906., a prva oboljela od te bolesti je žena Auguste Deter, koja je umrla iste te 1906. u 56. godini). Kako smo po svim pokazateljima i alarmima koji nam prijete nacija koja strelovito stari, ovo je idealan film da nas pripremi na ono što nas čeka. Pogotovo kada se s njime susretnemo za njega najidealnijoj pozornici - u dnevnom boravku pred malim ekranom - sami ili s partnerom na kauču.
Tako evo Schmidt ponovo pročišćava stanje nacije, tragajući za malo više uzajamnosti, bilo u bolnicama među liječnicima, ili na selu sa starim i sve nemoćnijima. (Mate ĆURIĆ)
VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU