Studijski povratak Massive Attacka cekali smo sedam godina. Neki su u meduvremenu pokušali zaboraviti album "100th Window", netko drugi mu je davao i više nego jednu šansu, no osim u memoriji najvjernijih fanova, taj fantomski, solo projekt Roberta Del Naje nije ostavio pozitivni trag. Hoce li se Massive Attack nakon tog izravno monolitnog, tematski ujednacenog i konceptualno iznimno dosadnog albuma znati izvuci, bilo je prvo pravo glazbeno pitanje minulog desetljeca, ciji je negativan odgovor mogao staviti konacnu tocku na "i" u diskusiji o žanru koji smo upoznali kao trip-hop i doslovce prožvakali. Što je od trip-hopa ostalo, nisu nam odgovorili niti bliski rodaci Massive Attacka, Portishead koji su se toj formi pokušali vratiti i dati joj novu svježinu s albumom "Three", no koji su u svom zvucnom zaokretu ipak otišli nekoliko stepenica dalje. Teško je pak dokuciti da li su po tom stepeništu krenuli uzbrdo ili nizbrdo.
Robert Del Naja, kojemu se u radu na novom albumu naziva "Heligoland", i koji u ducane stiže u utorak, vratio Grant Marshall, ostao je vjeran svojoj osobnoj evoluciji. U "Heligolandu" (naziv jednog njemackog otocja) stari ce fanovi cuti obrise svih prijašnjih albuma Massive Attacka, no destilirane i preoblikovane kako bi ponudili možda lažnu nadu ili pak privid smjelog kretanja naprijed. Ono što je Robertu Del Naji u "Heligolandu" ipak uspjelo jest razbijanje monolitne strukture koju je isprobao u "100th Window", pa ga se za taj grijeh ne može okriviti dvaput. "Heligoland" je prepun zvucnih dosjetki u kojima veliku ulogu imaju i gostujuci pjevaci Tunde Adebimpe, Hope Sandoval i Martina Topley-Bird ponajviše. Vjecni gost Massive Attacka, reggae legenda Horace Andy zastupljen je tek u dvije pjesme, a vokalni poklon Damona Albarna definitivno je pao na neplodno tlo, pa je "Saturday Come Slow" možda najslabija karika ovog lanca.
Teško je dati ocjenu i definiciju "Heligolanda", a ponajviše zbog njegove stilske zbrckanosti. No, ništa u petom studijskom albumu nije nasumicno kao ni uporaba orgulja koje su se u elektroniku u zadnjih nekoliko godina vratile na velika vrata (Matmos "Supreme Baloon", Tortoise "Beacons of Ancestorship" i vec spomenuti Portishead i njihov "Three"). Ono što se bez problema ipak može ustvrditi jest da je "Heligoland" vraški dobar album ako vaše glazbene želje ne boji nostalgija za uradcima iz "Mezzaninea", "Protectiona" i "Blue Linesa". "Heligoland" je novi Massive Attack, a sada više nije niti pošteno reci "ono što je od Massive Attacka ostalo". Tricky je s ovog otocja odavno otišao i sigurno se na njega nece vratiti.