Zaradivati džeparac radom na recepciji paviljona broj tri - to se uglavnom svodi na gledanje spotova na MTV-u i pomaganje studentima invalidima koji su smješteni u prizemlju u velikim jednokrevetnim sobama, "samicama" s velikim kupaonicama. Svi mi se invalidi cine istima, s debelim staklima u uokvirenim socijalnim naocalama, frizurama "na tecu", snažnim rukama kojima se odguravaju po predvorju paviljona i po plocnicima u dvorištu. Oni s celebralnom paralizom imaju moderna kolica s elektricnim pogonom, drže se zajedno i utrkuju se niz rampu do ureda uprave. Svi, ili skoro svi, studiraju nešto vezano uz religiju: religiologiju na Fakultetu Družbe Isusove ili teologiju na Bogoslovnom. Paraliticari izgledaju starije i krive usta u iznenadnim, grotesknim grcevima.
Kad na tabli iznad stola na recepciji zasvijetli crvena lampica pokraj broja neke od tih prizemnih invalidskih soba, od muke sklopim oci. Nevoljko ustajem, na šalter stavljam komadic kartona s porukom "Vracam se za pet minuta", zakljucam recepciju i odlazim do sobe iz koje su zvali. Trenutak stojim pred vratima, pa uzdahnem duboko i pokucam. Namjestim uslužni smiješak. Vrata se otvore u zagušljiv prostor zasicen muškim smradom, smradom carapa, budavih potpazušja i genitalija.
Dok sam još radila tamo, u trojci, jedan me je pozivao cešce od ostalih. Zvao se Teo. Pomagala bih mu da namjesti gusku, dohvacala Novi zavjet s visoke police, pridržavala mu jaknu. Bilo je nešto nelagodno u njegovom pogledu, u zjenicama mu je plivala jeza od smrti - ili je to samo bilo ogorcenje? Za razliku od drugih koji su se trsili da sebi i drugima pokažu da sve mogu sami i tinejdžerski odlucnim trzajima glave odbijali svaku pomoc, Teo je pomoc upravo zahtijevao. Iznervirano bi tražio da mu pomognem da zakopca košulju, kao da sam njegova služavka, kao da ima pravo od mene uzeti zadovoljštinu za svoj jad. Mislim da je istovremeno sebe bjesomucno mrzio zbog toga; osjecala sam njegovu optužbu upucenu svijetu, prezir prema svojoj nemoci, prema tome što su mu noge tanahne i nepomicne kao u zgnjecenog kukca, što ukocenim prstima ne može ugurati kljuc u bravu i okrenuti ga. Kršcanski ponizno bih odradila što treba, zadržavajuci dah zbog smrada, pa se uništena raspoloženja vratila na recepciju, nadajuci se da crvena lampica više nece, zasvijetliti u mojoj smjeni. Upalila bih MTV ili dohvatila neku od knjiga koje su ležale razbacane uokolo; pokušavala sam se dekontaminirati od netom proživljenog susreta.
Pitala sam druge recepcionarke koliko ih cesto Teo poziva. Skoro nikad, rekle su.
- Zaljubljen je u tebe - ispalila je Ivona, moja cimerica, koja je znala dovuci knjige na portu da zajedno ucimo, a na kraju bismo zakljucale vrata i podijelile joint pa se smijale studentima s medunarodne razmjene koji su se pogubljeni motali po domu i zbunjeni svime, zapodijevali razgovore na najsmješnijem hrvatskom koji su sami izmišljali, uplicuci u recenice neke rijeci iz svojih jezika kad god bi im zatrebale.
Zbog tog Tea sam ipak zatražila premještaj u drugi paviljon.
- Bilo koji - rekla sam odlucno svome nadredenom, glavnom portiru koji je iz malene montažne kucice dizao i spuštao rampu na kolnom ulazu.
Premještena sam u osmicu. Ovdje je jedno vrijeme bilo dobro, vikendom sam uzimala nocne smjene, našminkala se u zahodu i zataknula u šalter kartoncic s porukom da se vracam za pet minuta pa onda s Ivonom otišla u Jarbol. Riskirala sam otkaz izbivajuci cijelu noc; glavni portir je nas paviljonske recepcionare kontrolirao nenajavljenim obilascima, vrebajuci one koji su zaspali za pultom - takvi bi bili kažnjeni smanjenjem satnice. Kad bih se u zoru umorna od plesa i alkohola, lelujajuci na visokim cipelama, šuljala natrag na recepciju, uvijek sam to radila s grcem u želucu, strahujuci da je moja varka raskrinkana.
O, to uzbudenje: kombinirale smo tenisice s prekrasnim, ekstravagantnim haljinama kupljenima na buvljaku za sitniš i zagrijavale se za izlazak otpijajuci pelinkovac iz vojnicke termosice, takoder kupljene na buvljaku, iste one koju preko tjedna punim kavom i nosim je posvuda, na predavanja, u knjižnicu, na projekcije u studentski kino-klub. Kasnije, u Jarbolu, pile smo i plesale kao da nam život ovisi o tome hoce li nam se do zore nakupiti u plucima dovoljno ushicenja da u jednom trenutku, na skucenom plesnom podiju, s cašom u ruci, provale iz nas krikovi puni izgladnjele ljubavi prema svijetu koji je tako lijep da nam cini oci staklenima, a osmijehe širokima toliko da pod svjetlima reflektora izgledamo kao one krpene ruske lutke s razdragano razjapljenim ustima. Barem Ivona tako izgleda. Njezino je smijanje koncentrat radosti: zabacenaglava, razjapljena usta, plombe u donjim šesticama, trzavo aaaAAA koje nadire iz grla, iz jednjaka, glasnice koje trepere i grgolje kao lopoci na brzom potoku.
Tako je bilo prošlog semestra. Ali, onda je Ivona dobila stipendiju i otišla u Lavov i iako mi šalje dugacke mejlove s potankim opisima smiješnih frizura na odsjeku za slavistiku, nekako znam da se oni naši divlji izlasci u Jarbol više nece ponoviti. Prošli semestar cini se kao daleka prošlost, o Ivoni razmišljam s nekakvom utrnulom sjetom, kao umirovljenica koja se prisjeca kolegica u tvornickom pogonu. Tako nekako.
Onaj invalid, Teo, saznao je da sam se premjestila pa je poceo dolaziti i na recepciju u osmom paviljonu, dokotrljao bi se i parkirao kolica pred šalter i kroz rupu me nagovarao da citam Bibliju. Imao je svoju top listu citata iz Poslanice Korincanima koji su se, mislio je, odnosili na mene.
Nije mi uvijek uspijevalo izbjeci ga, vidjela bih ga u menzi, za doruckom, kako žlicom halapljivo trpa palentu u usta i mlijeko mu se cijedi po bradi, po prsima. Nakon toga više ne bih mogla jesti, makar bila izgladnjela.
Prošlog tjedna, na oglasnoj ploci kluba invalida procitala sam obavijest da je Teo umro. Dom je organizirao besplatan autobusni prijevoz na sprovod u njegovom rodnom selu, nadomak Zagreba. S ploce je na konopcicu visjela olovka; tko je htio ici, trebao je zapisati ime na popis. Stajala sam dugo pred plocom s tom olovkom u ruci. Na kraju sam je ipak vratila na mjesto.
Ovdje na porti protok vremena je hirovit kao pijanstvo: ponekad se sati samo strovale, a ponekad smjena curi kao kiša po prozoru, mlitavo i bez kraja. Gledam kako se automatska vrata otvaraju za nove zapuhe hladnog zraka i rumene bicikliste koji lokotom privezuju hrdave specijalke za ogradu stepenica. Zalijepila sam za staklo razglednicu Lavova koju mi je poslala Ivona, ona je ovdje jedini ukras uz raspelo koje je valjda tu okacio neki prijašnji pobožni portir i za koji je zataknuta suha, prašnjava grancica masline. Pod tim raspelom, ova porta na kojoj camim cini mi se kao kapelica na groblju: stol na koji sam nalakcena ustvari je otvoren lijes i u njemu sam ja, ležim sklopljenih ociju i blijeda lica, našminkana i odjevena u prekrasnu haljinu s buvljaka, izložena pogledima i šmrcanju tugujuce rodbine i prijatelja.
Znam da sam to vec puno puta rekla, ali sutra cu stvarno, stvarno staviti na šalter poruku "Vracam se za pet minuta" pa otici do kolnog ulaza i reci glavnom portiru da dajem otkaz. Kad me pita zašto, reci cu da se radi o životu i smrti. Jer tako i jest. (Maja Hrgovic)
O autorici
Maja Hrgovic, rodena 1980. u Splitu, diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Novinarka je Novog lista, dobitnica Nagrade za novinarsku izvrsnost koju dodjeljuje Balkan Investigative Reporting Network (BIRN), a za zbirku prica "Pobjeduje onaj kojem je manje stalo" (Profil, 2010.) dobila je nagradu Kiklop u kategoriji najbolje debitantske knjige. Price su joj objavljene u nekoliko antologija, ukljucujuci Best European Fiction 2012. (Dalkey 2011., ur. Aleksandar Hemon), "Najbolje hrvatske price 2007." (Profil, 2007.) i The Granta Magazine.