Od 2004. godine pulska podružnica Sindikata umirovljenika Hrvatske provodi projekt pod nazivom Skrb za starije osobe. Do sada je u njemu sudjelovalo više od 150 volontera, a trenutno ih je aktivno oko 50, doznajemo od voditeljice projekta Zorice Drandić.
Svake se godine za novu grupu volontera organizira edukacija koja uključuje predavanja viših medicinskih sestara, psihologa, liječnika opće prakse i socijalnih radnika na kojima budući volonteri stječu osnovna znanja o pružanju prve pomoći, komunikaciji, psihologiji, upoznaju proces starenja, pojašnjava nam Drandić.
Na pitanje koji su "poslovi" volontera, Drandić veli da su korisnici ove usluge najčešće starije osobe, teže pokretne ili nepokretne, često bez djece i uže rodbine, kojima je potrebna pomoć u svakodnevnom životu.
- Volonteri im donose hranu, odlaze po recepte i lijekove, vode brigu oko uzimanja lijekova, plaćaju im račune i drugo, veli Drandić. Često taj odnos preraste u prijateljstvo, napominje. Bit je ovoga programa, dodaje, učiniti sve da se stariji ljudi ne osjećaju socijalno isključeni te ih volonteri potiču, ali i upućuju u sva prava koja mogu ostvariti.
Što za njih znači pomagati drugima, onima kojima je pomoć potrebna, upitali smo volonterku Anu Holik koja već nekoliko godina volontira u sklopu ovoga projekta, a dugi niz godina je i potporni član u Udruzi slijepih Istarske županije.
- Ovo je lijep "posao" za sve one koji su u mirovini i zapravo ne znaju što bi sa sobom i viškom vremena, kaže Holik. Dodaje da pomoć najčešće traže osobe koje su vezane za krevet, koje cijele dane provode unutar svoja četiri zida i godinama imaju sve manje kontakta s okolinom.
- Mi smo im, u pravilu, na raspolaganju dva puta po dva sata tjedno, no pomoć nikada nije fiksna i sa svojim se korisnikom u hodu dogovaramo kada mu je ona potrebna, pojašnjava Holik. Ona, primjerice, pomaže jednoj slabovidnoj osobi i za nju obavlja kupovinu, odlazi po recepte i lijekove, vodi je kod liječnika, ali s njome odlazi i u šetnje.
- Za njih kupujemo, pratimo ih liječniku, no najpotrebniji dio pomoći jest svakako razgovor, jer su osobe koje trebaju našu pomoć pretežito same. Na nama je da dođemo u njihov dom, budemo vedre i vesele i pokušamo im uljepšati dan, zaključuje Holik.
Lea Dumančić prije dvije godine počela je pomagati, kako ju zove, "noni", 83-godišnjoj Emilijani Bastijanić.
- Pomognem joj oko sitnica, kupim joj namirnice, podšišam je, podrežem nokte, no najviše što mojoj nonici treba jest društvo, veli nam Dumančić uz riječi kako je došlo vrijeme kada su svi stalno zauzeti pa su stariji ljudi sve češće prepušteni sami sebi. (Piše Borka PETROVIĆ)
CIJELI TEKST U TISKANOM IZDANJU.