Sebastijan Vojvoda, likovni umjetnik iz Poreča, svojim se radovima objedinjenih naslovom "Topologije" nakon dvije pulske izložbe, nedavno predstavio i zagrebačkoj publici u Galeriji Forum. Tim smo povodom razgovarali s umjetnikom kojeg istarska likovna scena poznaje i kao kustosa i voditelja likovne djelatnosti u Pučkom otvorenom učilištu Grada Poreča.
Antun Maračić u katalogu koji prati Vašu izložbu "Topologije" sadržaj Vaših slika označava "artificijelnim pejzažom 21. stoljeća". On u Vašim "samo naoko dekorativnim kvadratnim slikama" čita "refleksiju i kritiku 'ljudske opsjednutosti geometrijom?, odnosno, relaciju između geometrije i društva. Prijeti li nam zaista "geometrizacija društva"? Koliko Vas dugo zaokuplja ova tema?
- Suvremeni okoliš je u potpunosti geometriziran, i ta ljudska opsjednutost redom i geometrijom raste iz stoljeća u stoljeće: od neolitika gdje se u pećinskim slikarijama pojavljuju prvi geometrijski oblici, kroz cijelu povijest civilizacije, pa sve do danas. Primjerice, kroz pravilan raster rimskih gradova, renesansni geometrijski urbanistički planovi i organizacijske strukture suvremene civilizacije i njena arhitektura očit su dokaz ljudske opsjednutosti geometrijom. Danas je u potpunosti svaki ljudski eksterijer i interijer geometriziran a svaka ljudska djelatnost je kanalizirana i usmjeravana uz pomoć geometrijskih obrazaca.
Modernističke građevina suvremenih megalopolisa, uredi, namještaj, monitori, informatički, kanalizacijski, cestovni i drugi sustavi svaku ljudsku djelatnost usmjeravaju, kanaliziraju i otuđuju prostor slobode, iako je organizacijski za funkcioniranje tako velikih sustava red koji daje geometrija nužan. I Stanley Kubrick, u početnim scenama "Odiseje u svemiru 2001." simbolikom velikog crnog kvadratnog monolita koji se pojavljuje među prvim hominidima, metaforički implicira rađanje svijesti i civilizacije.
Ogromna područja medijskog prostora danas okupira geometrijski znak - simbol, logotip, ikona, marketinški znak? Marke i logotipovi su evanđelje informatičkog doba, i iako naizgled promoviraju različitost rezultat njihovog djelovanja su vojske pubertetskih klonova koji u "uniformama" marširaju prema globalnom šoping centru. Iako globalizacija prihvaća multietničko tržište, ona u biti ne želi različitost nego upravo suprotno. Neprijatelj su joj nacionalni običaji, lokalne marke i različiti regionalni ukusi.
Geometrija me zanima prvenstveno u funkciji znaka kao nosioca autorskog izraza, možda to zvuči malo apstraktno ali mnogo je
slikara razvijalo svoj znakovni jezik. Kao čovjek sam krv i meso, mogu biti ignoriran i zaboravljen, a kao znak sam nepromjenjiv, vječan... Gradim svoj osobni jezik i svoju ikonografiju. Ova me tema počela interesirati nakon što sam pročitao knjigu "Mit o mašini", poznatog sociologa i urbanista Lewisa Mummforda, newyorškog sveučilišnog profesora koji detaljno razrađuje ljudsku evolucijsku problematiku i opsjednutost tehnologijom kojom više nismo kadri vladati. (Bojana ĆUSTIĆ JURAGA)
REAGIRANJE: "ZA MENE JE GEOMETRIJA SUVREMENI PEJZAŽ"(2): Radi se o najobičnijem plagijatu
U Glasu Istre od 20. svibnja objavljen je intervju Bojane Ćustić Juraga sa Sebastijanom Vojvodom, likovnim umjetnikom iz Poreča, pod naslovom "Za mene je geometrija suvremeni pejzaž". Intervju je posvećen veliki prostor, a uz njega se pojavila i velika fotografija Vojvode i njegovih slika, od kojih je jedna - zapravo moja.
Među pitanjima postavljenim Vojvodi je bilo i ovo: "Jedan Vas je slikar nedavno prozvao za plagijat. Stoga ste "sporne" slike - za koje likovni kritičar Antun Maračić kaže da ni u kom slučaju ne predstavljaju plagijate - na izložbi u galeriji Forum u Zagrebu, zaodjenuli u crno ruho. Možete li pojasniti o čemu je bila riječ?" Na to je Vojvoda pojasnio da se radi o meni, gdje me je predstavio kao "arhitekta", a ne likovnog umjetnika kao što je on. Rekao je da se nikako ne radi o plagijatu, već o nekom obliku "kriptomneze" ili nesvjesnog upijanja nečeg što s vremenskom distancom vlastita podsvijest izbacuje kao nešto vlastito i originalno.
No, ja sam već svima u galeriji Forum u Zagrebu pojasnio da se radi o najobičnijem plagijatu, a to ću sada ponoviti. Na priloženoj ćete fotografiji vidjeti moje slike snimljene 2001. godine u galeriji Abbots Walk u Engleskoj. Ova fotografija je poslužila za štampanje većeg broja razglednica koje sam 2002. i 2003. godine poslao velikom broju umjetnika u Istri, gdje sam se u to vrijeme odlučio vratiti poslije puno godina u inozemstvu. Ne sjećam se točnog broja, ali sam u Istru poslao između pedeset i sto ovih razglednica.
Par godina po povratku u Istru sam od prijatelja čuo da netko u Istri kopira moje slike, koje su u međuvremenu par puta bile izložene u galeriji Pet Kula u Motovunu. Tek ove godine sam u Zagrebu vidio Vojvodine slike, te sam zato tek ove godine reagirao na očigledne plagijate.
Na priloženoj fotografiji ćete vidjeti bar 13 mojih slika koje je Vojvoda preuzeo kao svoje. Šest ih je identično, dok su neke malo izmijenjene. Na primjer, okrenute su naopako, ali pak imaju neke male - i po meni nesuvisle - dodatke. Ponavljam, šest slika je plagirano bez ikakvih promjena, a najeklatantnija među njima se nalazi po sredini i pri dnu priložene slike. Na njoj su četiri "simbola" u crno-bijelo-crvenoj kompoziciji koja je kod Vojvode identična. U ovako kompleksnom slučaju je kinemneza jednostavno nemoguća. Svaki ozbiljni kritičar umjetnosti izuzev Antuna Maračića bi ovdje zamijetio da se u ovom slučaju radi o plagijatu.
Ja ne mogu ulaziti u to kako je Vojvodi palo na pamet da plagira moje slike. Kao što sam kaže, to je bezumno. No, nema nikakve sumnje da je razglednica sa priložene fotografije igrala presudnu ulogu u Vojvodinom umjetničkom razvoju, a da on to do 20. svibnja ove godine u Glasu Istre nije ni jedanput spomenuo u javnosti. Kinemneza je zgodna priča, ali uvjeren sam da bi se svaki sudski vještak na području likovne umjetnosti složio da se radi o najprostijem plagijatu.
Pitam se da li je Vojvoda spreman ići na poligraf ili detektor laži po pitanju njegove omiljene kriptomneze i mojih razglednica iz 2002. i 2003. godine? Ako nije, možda ćemo zaista morati potražiti mišljenje sudskih vještaka, ako ne u Istri, onda u velikom svijetu.
Prof. dr. Ranko Bon