Vrućih ljetnih dana, pred kraj srpnja 1977., Puljština se spremala za proslavu Dana ustanka i otvorenje 24. Festivala jugoslavenskog igranog filma. U gradu se prije tih 40 godina naveliko govorilo o skorom početku izgradnje prvog dijela pulske zaobilaznice od Velog Vrha do raskrižja u Šijani, a na pulskom aerodromu dočekan je jubilarni tisućiti avion te godine.
No, uoči samog Festivala, u Fažani se pak dječja igra i znatiželja u hipu pretvorila u nesreću, a zamalo i u stravičnu tragediju. U ponedjeljak 25. srpnja 1977., grupa djece iz Slovenije propala je zajedno s balkonom drugog kata zapuštene Crvene vile, povijesnog zdanja uz obalu na sjeveru Fažane u kojem je početkom 20. stoljeća boravio i skladatelj Antonio Smareglia. Od mještana čujemo da su izviđači, koji su boravili u logoru do vojnog odmarališta "13. maj", danas Pinete, po povratku iz Fažane odlučili razgledati derutnu austrougarsku kuću te izašli na balkon na drugom katu - balkon nije izdržao, urušio se s njima na donju etažu, a potom su djeca zajedno s hrpom materijala završila na tlu. Neki od njih zadobili su i po život opasne ozlijede pa su mali Slovenci hitno prebačeni u pulsku bolnicu!
"Desetero djece (u nekim se izvještajima navodi 11-ero, op.n.) iz Odmarališta 'Sava' iz Kranja zajedno sa svojim odgajateljima puno znatiželje razgledavalo je staru napuštenu i veoma trošnu zgradu poznatu pod nazivom 'Crvena vila'. Iznenada grupa dječaka propala je zajedno s balkonom s drugog kata. Njihova težina slomila je potom balkon na prvom katu", tekst je kojim je tada o nesreći u Glasu Istre izvijestio naš novinar i urednik, danas u mirovini, Ratko Radošević. Narednih tjedan dana u novinama su se, uz izvještaje o projekcijama filmova "Izbavitelj", "Specijalno vaspitanje" i "Akcije stadion" prikazanih na FJIF-u, mogle naći i vijesti o oporavku dječaka - isprva ih je deset zadržano na liječenju, od čega je 11-godišnjak u kritičnom stanju s ozljedama mozga, a 13-godišnjak u šok sobi s prijelomom zdjelice, da bi 1. kolovoza bilo objavljeno da su otpuštena iz bolnice sva djeca izuzev 11-godišnjaka. Što je dalje bilo s njim u novinama nismo našli.
- To je pala terasa sa stražnje strane vile. Sjećam se da je dosta djece bilo ozlijeđeno, jedan dečko jako teško, a navodno ga je u Ljubljanu tada prebacio helikopter, priča nam Giancarlo Moscarda, Fažanac koji je tih godina bio aktivan u Turističkom društvu i Mjesnoj zajednici. Novine iz te godine ne otkrivaju ni daljnju sudbinu Crvene vile. No, poznato je da je zapuštena zgrade, tada u vlasništvu JNA, ubrzo i bez ikakve reakcije javnosti srušena.
- Nije se to smjelo učiniti, ipak je to bio spomenik kulture, zgrada u kojoj je boravio i stvarao veliki istarski kompozitor Smareglia. Žalosno što nitko nije reagirao, nitko vjerojatno ništa nije ni pitao, kaže Moscarda. Vila je preko noći nestala bez traga. Ili gotovo bez traga, jer se može čuti priča da je jedan od njenih kipova s krova, po kojima je vila bila prepoznatljiva, 1990-ih ukrašavala interijer jednog tada popularnog bara u Puli.
Smareglia je vilu i Fažanu toliko volio da je zgradu želio i kupiti, kako je to prije desetak godina na fažanskom kolokviju iznijela njegova unuka Mariarosa Rigotti Longo. Dao joj je i ime Villa Oceana po vlastitoj operi praizvedenoj 1903. u milanskoj Scali.
No, pravi je naziv zgrade zapravo glasio Villa Lobmayer! Izgrađena je vjerojatno potkraj 19. stoljeća, kada i njen bijeli pandan s južne strane mjesta - vila San Lorenzo (vila Fragiacomo, kasnije Manerini). Nisu se razlikovale samo po boji - vila na jugu znatno je veća, ali je zato Lobmayerovo zdanje imalo atraktivnije pročelje s brojnim stupovima, voltama i balkonima.
"Na sjevernoj strani bile su vile Lobmayer Martinuzzi i kasnije jednog vlasnika Čehoslovaka, no ne sjećam se njegovog imena. Mi djeca često smo pohodili parkove tih vila gdje smo tražili pinjole, šumske jagode, borovice i pomele kojih bismo se najeli", napisao je Giovanni Draghessi u ezulskom glasilu "L'Arena di Pola" iz 1980. godine.
U vili je nakon Drugog svjetskog rata živjela jedina preostala članica stare austrijske obitelji Lobmayer, ali i obitelji rukovodioca i djelatnika Instituta za jadranske kulture (kasnije Poljoprivredni zavod), čija je direkcija bila u vili San Lorenzo. U "Fažanskom libru 3" (Amforapress, 2008.) urednik Mirko Urošević iznio je svjedočenje Anđele Kaštelan, rođene Rudan, koja je s obitelji u vili Oceana živjela od 1948. do 1956. Članak o Institutu u tom zborniku ilustriran je akvarelom Crvene vile iz 1953. autorice Božene Gruborović.
"U crvenoj vili, koja je postala poznata po kompozitoru Smaregli, živjela je gospođa Lobmayer, Austrijanka. A u susjednoj vili njezina rođakinja. Obje su bile bez potomaka", kazuje Anđela Kaštelan. Potom je vilu, kaže, otkupila jedna obitelj, ali kako je država, odnosno vojska željela proširiti odmaralište, tako su preuzeli zgradu i obeštetili tu obitelj.
"I tako je vila ostala prazna sve do 1977. kad su u njoj stradala slovenska djeca, pa ju je ubrzo vojska srušila. A vila je bila prekrasna, crveni zidovi, bijeli stupovi, gore na vrhu četiri kipa… U prizemlje se ulazilo od mora. Slijeva je bila kuhinja, a s desne strane velika sala s kaminom," zaključuje Anđela Kaštelan.
- Kako se ne bih sjećao nesreće? Bila je to i sramota za državu da derutna zgrada nije bila osigurana i da se to moglo dogoditi. No, bila su takva vremena. Vojska ju je odlučila srušiti, a nije bilo za očekivati da netko propituje ili kritizira takve postupke, kaže nam danas Mitar Gavočanov, u ono vrijeme omladinac iz Fažane. (Zvjezdan STRAHINJA)