Prema Zakonu o regionalnom razvoju bez povlastica ostaje i laniška općina, teritorijalno najveća, ali najnerazvijenija istarska općini, na u čijih četrnaest sela živi svega 329 stanovnika. Doista apsurdno; ne samo da su je indeksom razvijenosti proglasili razvijenijom od Bjelovara, već su joj novim zakonskim odredbama zapravo poručili da ne može računati na subvencije iz državnog proračuna, već mora sama početi stvarati proračunske prihode, a kada je to htjela i mogla - nisu joj omogućili!
Da su na Ćićariji pravovremeno riješili pitanje seoskog dobra ili komunele, specifičnog oblika vlasništva koje postoji samo na krajnjem sjeveru Istre, ne bi joj ni trebao status posebne državne skrbi kojeg joj sada uzimaju. Tada bi općinski proračun punile vjetroelektrane, koje bi podebljale i kućne budžete.
S Gomile ravno u proračun
S programom vjetroelektrana na istarskom Krasu započeli su 2002. godine, a vjetropolja su unesena i u prostorni plan. No, kada su vidjeli da je pitanje zemljište gotovo neriješeno, investitori su se povukli u Vratarušu, na obroncima Velebita. Išli su tamo gdje su projekt mogli daleko lakše realizirati. Općina bi samo s vjetropoljem Gomila napunila proračun. Jednim predugovorom bila je dogovorena renta od koje bi se u proračun godišnje slijevalo 2,4 milijuna kuna, a korist bi imali i mještani.
Vjetroelektrane su tako zapele na komunelama koje koče i pokretanje drugih investicija. Što su to zapravo seoska dobra ili komunele? Mještani istarskog Krasa stekli su ih zajedničkom kupnjom velikih pašnjačkih i šumskih površina od Austro-Ugarske, početkom 19. stoljeća, i uglavnom ih koristili za zajedničke potrebe. Komunele su dan danas opće dobro, dakle, može se reći zemljište bez vlasnika. Potomci onih koji su prije dva stoljeća kupovali zemljišta moraju sada sudskim putem dokazivati vlasništvo kako bi se upisali u zemljišne knjige.
Laniški načelnik Neven Mikac kaže da se u nekoliko navrata pokretalo rješavanje njihova statusa, no do danas se ništa nije riješilo.
- Još se uvijek vodi spor oko razrješavanja titulara vlasništva seoskih dobra. Pravosuđe do današnjeg dana nije dalo pravorijek što uopće činiti s tim zemljištem. Zbog neriješenog vlasništva nemamo gdje postaviti ni antenski stup za mobilnu mrežu, kaže Mikac.
Prije dvanaest godina mještani nekoliko sela podnijeli su tužbu protiv države radi razrješenja pitanja seoskih dobara, u namjeri da dokažu kako im pripadaju temeljem nasljednog prava još iz doba Austro-Ugarske.
Sve je na Vrhovnom sudu
- Državna odvjetnica jednim rješenjem tražila je da se određena zemljišta koja nose takav titular - znači niti su državna, niti privatna - uknjiže kao državna imovina. No, referentica zemljišno-knjižne službe u Buzetu odbija uknjižbu u korist Republike Hrvatske. Državna odvjetnica žali se Županijskom sudu, on donosi rješenje kojim daje za pravo zemljišno-knjižnoj službi o odbijanju uknjižbe. Državno odvjetništvo ponovo se žali Vrhovnom sudu, a stvar je sada tamo. Daj Bože da se to što prije riješi jer postojeće stanje ograničavajući je faktor bilo kakvog razvoja, ističe Mikac.
Komentar smo zatražili i od predsjednika Udruge sela Račja Vas, Vlade Črnca, koji ima osobnih iskustva u ovom sporu jer su udruge sela Brgudac, Lanišće, Račja Vas, Rašpor i Trstenik 2003. godine podnijele tužbu protiv Republike Hrvatske i seoskog odlomka. Udruge su pokrenule spor predstavljajući obitelji prisutne u tim selima, u namjeri da se seosko dobro prevede na njih kao slijednike onih koji su pašnjačke i šumske površine kupili na dražbi 1833. godine, u vrijeme Austro-Ugarske i koristili ih kao zajedničko dobro. Nadležni Općinski sud prihvatio je tužbu mještana Rašpora i Brgudca, a odbio tužbu mještana sela Račja Vas i Trstenik koji su se obratili potom Vrhovnom i Ustavnom sudu.
- Tražili smo od Vrhovnog suda izvanrednu reviziju postupka, s obzirom da smo smatrali da su općinski i županijski sud pristrani i da su se priklonili stavu Državnog odvjetništva da se imovina pripoji državi, iako nikada nije bila niti društveno, niti državno vlasništvo. Istovremeno smo uložili žalbu na Ustavni sud. Očekujemo da se odrede prema tome. U slučaju da se odrede negativno dogovorili smo se da s tim predmetom idemo do Strasbourga i za svu štetu koja je učinjena nemogućnošću raspolaganja zemljištem tražimo odštetu od Republike Hrvatske.
Očekujemo ipak da će se do kraja 2015. godine sudovi odrediti prema našem pravu na nasljeđivanje i da će se na istarskom Krasu konačno dogoditi nekakav gospodarski razvoj, kaže Črnac. (Gordana ČALIĆ ŠVERKO)