Puljanka Višnja Župančić svoj je radni vijek posvetila edukaciji, poučavanju mladih. Mnogi sada već profesionalni i uspješni glazbenici ovu vitalnu damu znaju kao vječno mlađahnu profesoricu koja već 38 godina u pulskoj Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova predaje povijest glazbe i razne teorijske predmete. Iako je ispraćajući generacije maturanata na konzervatorije, glazbene i pedagoške akademije, posvetila čitav životni vijek ovoj struci, u svojoj novijoj životnoj fazi otkriva i spisateljsku crtu.
- U Zagrebu sam studirala na VI. odjelu za Historiju muzike koji je objedinjavao povijesni i teorijski odjel i okupljao cijelu plejadu vrhunskih profesora, doktora znanosti i skladatelja. Po dolasku u Pulu, stjecajem okolnosti nisam našla posao u muzikološkoj struci, pa sam se opredijelila za pedagoški rad i u tome pronašla sebe. Koji put u šali volim reći i da sam propala operna pjevačica. Pjevanje je, naime, još jedna moja ljubav, ali unatoč tome jako volim rad s mladima i smatram da, kad bih trebala ponoviti svoj život, opet bih izabrala isti put.
- U posljednje vrijeme sve češće pišete. Sudjelovali ste u internet projektu NaNoWriMo gdje ste, prema Vašim riječima, osjetili uzlet i spisateljski zamah. O čemu se radi?
- Iza skraćenice NaNoWriMo stoji puni naslov; National Novel Writing Month koji je bio održan krajem prošle godine. To je projekt na svjetskom nivou i uvjet za sudjelovanje bio je napisati tekst od 50.000 riječi u mjesec dana. Osjećala sam da će me taj projekt natjerati da više pišem i da se posvetim pisanju. Svakog dana trebalo je napisati određeni broj riječi i za mene je to bilo izuzetno izazovno, iako i naporno. Ideju za roman sam od ranije nosila u sebi, a kad se klupko počelo odmotavati, samo sam čekala da dođem doma i nastavim pisati. Nikada nisam osjećala krizu i nisam se izgubila u pisanju, čak sam i noću razmišljala što bih pisala i, naravno, nisam mogla spavati, toliko me držala "groznica" pisanja.
- O čemu pišete? Ima li u Vašim tekstovima autobiografskih elemenata?
- Roman kojim sam sudjelovala u projektu zove se "Priča o Matildi". To je svojevrsna mješavina fikcije i autobiografskih elemenata. Glavni lik je moj nekakav alter ego; dala sam tom liku neke osobine koje nemam, a htjela bih imati. Ipak, to nisam ja. Meni ne leži pisanje romana, mom senzibilitetu više odgovaraju kratke priče kojih imam puno. Ponešto objavljujem na internet portalu Webstilus.
- Otkad gajite sklonost prema pisanju?
- Od svoje dvadesete godine. U mladosti sam počela pisati poeziju, naravno, ljubavnu, a u posljednje vrijeme sve više pišem pjesme duhovne tematike. Vremenom je moje pisanje sve više postajalo potraga za autentičnim ja, potraga za životnim smislom.
- Može li se zaključiti da Vaš život iz glazbeno-pedagoških voda lagano zaokreće u spisateljskom smjeru?
- Ja ću sigurno nastaviti pisati. U dogledno vrijeme ću imati više vremena, pa ću se moći baviti pisanjem bez pretenzija na književnu karijeru.
- Između ostalog, aktivno se bavite se i jogom...
- Da , više od 30 godina i ona je sastavni dio mog života. (Razgovarao Vedran ŠILIPETAR)