Prvo izdanje Montraker live music festivala u organizaciji Opcine i Turisticke zajednice Vrsara, a prema zamisli muzickog direktora Svetozara Rackova, okoncano je gromoglasno i iskricavo uz vremešnog blues showmana Roya Robertsa i uigrani talijanski blues bend gitarista Maurizia Glielma Gnole.
Prvi dio veceri pripao je Damiru Kukuruzovicu, odnosno njegovom Gipsy Jazz Quartetu u kojem je, osim virtuoza Kukuruzovica, ritam gitaru svirao Goran Grgurac, bas Željko Bilbija, a violinu Bruno Urlic. Nadasve virtuozan, a onda i suptilan nastup, potpuno posvecen velikanima Djangu Reinhardtu i Stephanu Grappelliju, definitivno je zaslužio takvo oduševljenje publike, da je kvartet morao svirati i bis - prvi medu onima koji su tri veceri na Montrakeru muzicirali u intimnijem tonu i u prvom dijelu veceri.
Nevjerojatni Kukuruzovic, koji ponosno nastavlja nit velikog ucitelja, svira jazz manouche (kako ovu vrstu muzike zovu u Francuskoj, a smatraju je odgovorom na americki jazz 30-ih godina 20. stoljeca) i zna izabrati vrhunske muzicare, medu kojima kao zamrznut «poker face» odskace basist. Neki nisu odoljeli zovu, pa su i zaplesali, baš kao u filmu "Cokolada" u kojem Johnny Depp šarmira Juliette Binoche upravo svirajuci Reinhardta. Nastup su okoncali jazz standardom «Sweet Georgia Brown» koji je i Django rado svirao, a na bis je, sasvim mimo ocekivanja, odjeknula ruska pjesma «Oci cernie».
Nakon pauze za namještanje pozornice, glazbena je tema potpuno promijenjena. Roy Roberts pravi je šarmer i zabavljac, nastoji se svidjeti, ali prije svega uživati dok svira i pjeva, što mu je i pošlo za rukom uz podršku talijanskog seksteta, koji je pratio zvijezde kao što je Sandra Hall, a nastupali su zajedno u poreckom Lapidariju prije dvije godine. Bend je osnovan prije dva desetljeca, pomladen je saksofonistom Davideom dal Pozzalom i trubacem Maxom Paganinom. Svirali su blues mocno i bez zadrške; trebalo je u jednom trenutku ponovno ucvrstiti bubnjeve za podlogu pozornice. «Stand By Me» - kao na srednjoškolskoj zabavi - pjesma za kojom su posezali nebrojeni, cetvrta najizvodenija u 20. stoljecu, pjevali su je i Marc Bolan sredinom 70-ih i U2 na živim promocijama albuma «Joshua Tree». Pjevao ju je u rock verziji John Lennon, bila je u reklami za levisice, tema je istoimenog filma, a vec je zaboravljeno da ju je napisao i 1960. ne baš narocito zapaženo prvi izveo Bent King.
Kako se približavao kraj nastupa s pozornice su dolazile sve jace silnice. «Knock on wood», hit Eddiea Floyda i Stevea Croppera iz 1966. koji je tjedan dana bio broj jedan na americkim top-ljestvicama soula, docekan je s oduševljenjem i u Montrakeru.