Brežuljak prošaran vinogradima, maslinicima i šumarcima, vijugavi bijeli put oivicen cempresima vodi do njegova vrha kojim dominira kamena kula ili kaštel... jedna je od tipicnih slicica Chiantija, toskanskog kraja izmedu Firence i Siene. Takav je pogled i na Castello di Verrazzano, jedan od poznatijih «dvoraca» na tom podrucju, vec i time što iz njega potjece Giovanni da Verrazzano, moreplovac koji je za francuskog kralja Franju I. pocetkom 16. stoljeca istraživao istocnu obalu sjevernoamerickog kontinenta. Smatra se prvim Europljaninom koji je uplovio u ušce rijeke gdje je danas New York, ali je ona dobila ime po kasnijem istraživacu Britancu Henryju Hudsonu, koji je tamo stigao pocetkom 17. stoljeca, a Verrazzanova su otkrica dobrim dijelom zaboravljena.
Da bi se ta nepravda simbolicno ispravila, na inicijativu Americkog talijanskog povijesnog društva njujorški je guverner Harriman 1954. proglasio 17. travnja, dan kada je 1524. Verrazzano doplovio u «New York», njegovim danom. Takoder, posljednji most na ušcu Hudsona, izgraden 1964., nazvan je Verrazzano-Narrows, danas poznat kao startno mjesto njujorškog maratona.
- Uz most je spomen-ploca posvecena istraživacu Verrazzanu i u most je uzidan kamen s naše kule, a evo ovdje na kuli su tri oblutka iz Hudsona, kao simbolicna poveznica izmedu dva lokaliteta. Mi smo vrlo ponosni na povijest ovog kaštela iako obitelji Verrazzano više u njemu nema. Dvadesetih godina prošlog stoljeca posjed je kupio markiz Ridolfi, a od 1958. u vlasništvu je firentinske obitelji Cappellini, prica nam Filippo Napoleone, mladi namještenik tvrtke Castello di Verrazzano, vodeci nas u obilazak nekadašnje utvrde, danas jednog od cjenjenijih i poznatijih vinskih podruma u regiji.
Do Verrazzana smo stigli preko vinsko-politickih veza Istre i Toscane. U obližnjem mjestu Greve in Chianti živi Umberto Ademollo, kod nas u Istri poznat kao delegat Agencije lokalne demokracije u Brtonigli, koja je i clanica talijanske udruge Citta' del Vino. Za Ademolla veza su nam bili raniji delegat ALD-a i bivši brtoniški nacelnik Tullio Fernetich i procelnik županijskog odjela za turizam Denis Ivoševic. I eto nas na vrhu brijega, uz kulu ciji temelji sežu još u 7. stoljece, a mjesto bijaše naseljeno još u etrušcansko i rimsko doba. Uz dvorac park s fontanom i velikim glinenim vazama s limunima, miris cempresa, pogled na vinograde.
Zapisi o proizvodnji vina na ovom posjedu sežu još u 12. stoljece, a sam «Verrazzano» ubraja se medu tvrtke koje su obnovile prestiž chiantija. Naime, kad je o ovom talijanskom vinu rijec, njegovo je ime sigurno jedno od poznatijih u svijetu, ali koje desetljece unatrag ne toliko po vrhunskoj kvaliteti koliko kao pitko crveno stolno vino, za svaki dan. Uostalom, iz njegova imena u Istri imamo kjantu, prucem opletenu vecu staklenu bocu u kakvima se najviše prodavalo, a i sada ga ima tako ambalažiranog. No, to je «obicni» chianti, spravljen od tri cetvrtine crnog grožda sangiovese, u Toscani glavne loze, uz dodatak crne sorte canaiolo i bijelih trebbiano i malvasia lunga. Chianti s atributom classico ogranicen je i teritorijalnim porijeklom grožda i strogim pravilnikom proizvodnje, objašnjava nam Napoleone.
Chianti Classico je, hvale se Chiantigiani, prvo determinirano vinorodno podrucje na svijetu, a odredio ga je svojim aktom 1716. godine firentinski vladar Cosimo III de' Medici. Obuhvaca opcine Greve, Radda, Castellina i Gaiole te dijelove nekoliko susjednih s južnog dijela firentinske i sjevernog sienske provincije. Ukupno 70 tisuca hektara od kojih su polovica šume. Prema podacima konzorcija Chianti Classico pod vinogradima je 10 tisuca hektara, od kojih 7.100 je u njihovom upisniku, što je uvjet za dobivanje imena. Pravilnik konzorcija kaže da classico mora imati najmanje 80 posto sangiovesea, bijele sorte od 2005. više nisu dozvoljene, a od crnih mogu se dodavati domace poput canaiola i colorina i medunarodne cabernet sauvignon i merlot. Vinogradi iz kojih je grožde moraju imati najmanje cetiri godine, prinos po hektaru ogranicen je na 75 kvintala, a po lozi na tri kilograma. Po hektaru se smije proizvesti najviše 52,5 hektolitara vina. Minimalan postotak alkohola je 12, a za riservu 12,5. Konzorcij s prepoznatljivim znakom crnoga pijetla okuplja ukupno 600-tinjak clanova od kojih 345 podruma flašira classico, cija je proizvodnja u 2007. bila oko 280 tisuca hektolitara. Po tridesetak posto proizvodnje plasira se u Italiji i SAD-u, ostalo diljem svijeta.
- Classico se ne može stavljati u promet prije 1. listopada godine nakon berbe, a riserva, što je izdvojena manja kolicina najkvalitetnijeg vina koje je ponos svakog podruma, ali se ne izdvaja nužno svake godine, vec samo u boljima, mora starjeti barem 24 mjeseca od kojih tri u buteljama, napominje Napoleone dok razgledavamo podrume Verrazzana u kojima na drvenim bacvama s vinom iz lanjske berbe piše da ce ono tek postati chianti classico. Uz velike hrastove bacve u podrumu je i manjih za barrique te arhiva starih prašnjavih butelja. Neke od njih nisu više ni za pice, ali su dio tradicije, napominje Napoleone.
Zahtjevni pravilnik konzorcija svoju strogost nadoknaduje cijenom butelje. Dok ona od 0,75 litara obicnog chiantija, koji i nije iz «klasicne» zone, u trgovini košta tek nekoliko eura, classico je osjetno skuplji, riserva još više, a «posebne butelje» ili vino sassello iz 90-ih u «Verrazzanu» koštaju i više od 50 eura. «Cijena sa starošcu i kvalitetom godišta osjetno raste, pa kupovina još mladog vina može biti dobra investicija», kaže Napoleone.
Cijeli posjed Verrazzano, koji se vec tisucu godina proteže u istim granicama, ima 220 hektara uglavnom bregovitog i šumskog zemljišta. Na vinograde otpada 40-ak hektara s kojih u konacnici proizvede 180 tisuca butelja klasicnog chiantija i još 120 tisuca drugih vina i rakija, pa i tisucu boca pjenušca. Ima i svoje maslinike, a ekstradjevicansko ulje iz njih ima etiketu geografskog porijekla. Flaširaju godišnje oko 2.000 litara. Dio šume su pak ogradili kao rezervat divljih svinja pa imanje ima i svoje salame od veprovine. Sve se to može kušati u turistickim posjetima kojih cijena ovisi o lepezi ponude: od 14 eura za razgled dvorca i podruma s degustacijom tri vina do 50-ak eura koji ukljucuju i kompletnu veceru. Na posjedu jedno je gazdinstvo preuredeno u agroturisticki smještaj. Sam dvorac ljetnikovac je vlasnika, ali u okolnim zgradama žive obitelji dijela zaposlenika. «I sam sam ovdje odrastao s roditeljima koji su tu radili. Zaposlenici stanari ne placaju najam, ali to se gazdama isplati jer je uvijek netko na imanju, brine o njemu, cuva ga», istice još jednu zanimljivost Napoleone.