U zagrebackim Klovicevim dvorima prošli tjedan otvorena je izložba "Veliki portreti Felixa Nadara», svjetski cuvenog fotografskog portretista. Felix Nadar, pravim imenom Gaspard-Felix Tournachon (1820. - 1910.), jedan je od pionira fotografije; jedan od onih koji su zbiljski vjerovali u umjetnicku snagu, koherentnost, autoritet novog umjetnickog medija, fotografije kao nove umjetnosti. O toj uvjerenosti dakako najbolje svjedoce sami Nadarovi radovi, izmedu ostalih, velikim dijelom upravo oni koje do 13. prosinca ove godine imamo prigodu pogledati.
Radi se o šezdeset portreta, vecinom ljudi iz tadašnjeg francuskog kulturnog i javnog života, od kojih su neka imena itekako znana današnjem promatracu - Giuseppe Verdi, Gustave Courbet, Edouard Manet, Charles Baudelaire, Emile Zola… Tim su više ovi portreti zanimljivi - posjetitelj ih promatra s možda vec i odredenim predznanjem o pojedinim osobama, s karakteristikama koje mogu biti i stvar predrasuda, koje upisuje pojedinim licima-osobama, imenima zajednicke kulturne povijesti.
Ove su fotografije, naoko tako obicne i jednostavne, neka vrsta materijala za proucavanje. Do njihovog se pravog sadržaja stiže strpljivijim i malo dužim promatranjem. Na taj se nacin ulazi u njihov podtekst i pravi sadržaj, otkriva bogatstvo složenih slojeva, koji svi govore o jednome - što je promatrano bice, koja je "sadržina" njegove osobe i karaktera.
Tako se iz paušalne procjene o mogucoj precijenjenosti ovog autora i njegovih u svijetu doista cuvenih umjetnickih fotografija, može sigurnim putem stici do posve suprotnog dojma da se uistinu radi o vrsnom portretistu i psihologu, umjetniku koji svojom prisutnošcu nije ogranicavao niti sputavao slobodnu zaokruženost drugoga jastva, vec mu je, naprotiv, otvarao put k tome da bude ono što zbiljski jest.